Dok je Milan živ, njegova će vodenica trajati

SANSKI MOST – Milan Srdić iz Lušci Palanke, vlasnik je jedne od dvije preostale vodenice na širokom prostoru koji obuhvata osam podgrmečkih sela smještenih na brdovitim obodima Palanačkog polja. Sa sjetom kaže kako su u prošlosti postojale brojne vodenice na ovdašnjim rječicama i potocima. –Danas se žito melje samo kod mene i u još jednoj vodenici koja se nalazi u selu Jelašinovci, petnaestak kilometara odavde. Ostale su porušene ili prepuštene propadanju, kaže Srdić. Vodi nas do svoga mlina koji se nalazi na potoku koji nosi čudan naziv-Noktara. Na tom mjestu je, kako kaže stari mlinar, vodenica postojala još od starih vremena. –Otac mi je pričao kako su je izgradili naši stari i tada je bila od drveta. U proteklom ratu je zapaljena, a ja sam je ponovo izgradio kada sam se vratio kući. Razlika je jedino u tome što je sada zidana od cigle, kaže Srdić. Dok objašnjava, podiže željezna vrata nakon čega voda počinje proticati kroz badanj pokrećući vodenički točak. Prisjeća se kako je nekada bilo toliko posla da se pravio raspored u okolnim selima kada će ko mljeti svoje žito. –Posla je sada malo, jer nema mnogo ljudi, pa ni žita. Danas se brašno može kupiti u trgovinama i samo rijetki navrate kako bi samljeli pšenicu ili kukuruz, dodaje Srdić. Uvjeren je, međutim, kako se kvalitet takvog brašna ne može mjeriti s onim koji izađe ispod njegovog kamenog žrvnja. Objašnjava kako se radi o jednom od najvažnijih dijelova vodenice, te da žrvanj mora biti izrađen od najkvalitetnijeg kamena. –Ovaj moj je od bihacita, kamena koji se može pronaći samo u okolini Bihaća i poznat je po svojoj čvrstoći i trajnosti, objašnjava stari vodeničar. Kaže kako se usluga mljevenja brašna u vodenici obično plaća „ušurom”, drugim riječima vodeničaru se ostavlja dio samljevenog brašna. Srdić dodaje kako život ne može zamisliti bez klopotanja vodeničkog točka i žubora potoka, te da će njegova vodenica raditi i trajati sve dok je živ. Zlatan ČEKIĆ