Prof. dr. Husein Muratović, Varoška Rijeka, 24.11.2019.

Poznato je da je 25. novembra 1945. godine u Mrkonjić Gradu održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a i da je na njemu potvrđena državnost BiH. Četiri dana kasnije, dakle 29. novembra u Jajcu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, BiH je voljom njenih političkih predstavnika ušla u sastav FNRJ kao jedna od šest federalnih jedinica. ZAVNOBiH je potvrdio državnost BiH u njenim srednjovjekovnim granicama, koje spadaju u najstarije granice u Evropi. Stoga, građani BiH s ponosom i postignutim rezultatima (sic) treba da obilježavaju ovaj dan. Ovo posebno zato jer je tada jasno rečeno i zaključeno da je BiH nedjeljiva, da nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već da je ona i muslimanska i srpska i hrvatska, odnosno da je ona država građana koji u njoj žive. Uz to, donesena je Deklaracija o ljudskim pravima, koja je po svom sadržaju i porukama univerzalnog karaktera bila kvalitetnija od današnje Deklaracije o ljudskim pravima Evropske unije. Za takvu BiH valjalo se boriti u toku Drugog svjetskog rata i u posljednjem ratu, dakle, da ona bude cjelovita, suverena i nezavisna država ravnopravnih naroda i građana. Nažalost, na takvu BiH izvršena je vanjska i unutrašnja agresija u periodu 1992-1995. godine. Rezultate tih agresija znamo. Oni sve probosanske snage treba stalno da opominju i da njeni rukovodioci svih javno-pravnih kolektiviteta od nivoa općine do nivoa Države shvate da ona može opstati kao ponosna, racionalna i za život poželjna ako u njoj ljudi mogu dostojno živjeti od svoga rada. Dakle, kultura produktivnog rada mora biti prvi prioritet Države, jer od te kulture zavisi i većina njenih drugih atributa. S tim u vezi, postavlja se nekoliko pitanja.

Prvo od njih je: zašto se u Predsjedništvu BiH održava svečani prijem i obilježavanje Dana državnosti BiH 21., a ne 25. novembra?! Smatram da se ovim i sam Dan državnosti u vrijednosnom i u kulturološkom smislu relativizira! Zašto se Dan državnosti ne održava baš na taj dan, dakle, 25. novembra? Kuda to žure izabrani zvaničnici? Je li to čine da bi imali mali godišnji odmor? Šta će inostrani zvaničnici pomisliti o nama? Kakva se poruka upućuje omladini u smislu (ne)kulture rada? Naime, još je otac savremene ekonomije Adam Smit (1723-1790.) u svom kapitalnom djelu „Bogatstvo naroda“ (1776.) tvrdio da bogatstvo naroda leži u korisnom radu. Razvijajući dalje svoju teoriju, on je zaključio da je jedna zemlja bogata u mjeri u kojoj racionalno koristi fond radnih sati i smanjuje ukupne, kako on kaže, apsolutne troškove. Zar je moguće da naši zvaničnici ne uvažavaju (ili ne znaju) za postavke najznačajnijeg predstavnika engleske klasične političke ekonomije!? Usput, naše zvaničnike treba priupitati da li su uopšte pročitali Zapisnik sa zasjedanja ZAVNOBiH-a, koji ima 78 stranica teksta?!

Svake godine povodom Dana državnosti BiH državni, federalni i drugi zvaničnici šalju uglavnom istovjetne poruke, u suštini, fraze: da narodu treba mir, posao, ekonomska stabilnost, napredak, pravedan pravni sistem i perspektiva koja će ljudima osigurati rad i život u Zemlji. Pri tome ni jednom rječju nema pominjanja odgovornosti, odnosno šta to ne valja u radu državnika, zašto ovi prostori ostaju bez ljudi, zašto BiH nije poželja destinacija za život, kakav je standard običnih ljudi, i što je najvažnije: kako prevazići ovako loše stanje!

Opšte je poznato da svaka odgovorna država ima prioritete razvoja i strateški plan za ostvarivanje tih prioriteta. Dan državnosti upravo je momenat kada javnosti treba dati presjek (ne)ostvarenja zacrtanih prioriteta, odnosno u kom segmentu se (ne)ostvaruje strateški plan. Budući da toga nema, smatram da se trebaju utvrditi Strateški planovi razvoja za svaki nivo vlasti  za određeni period. Ti planovi morali bi sadržavati slijedeće elemente: misiju, zadatke, strategiju, organizaciju i nadzor. Pri tome, misija treba da izražava opšti stav o političkom okviru, ciljne elemente plana i način reagovanja na promjene u okruženju. Iz misije treba da slijede zadaci, koji mogu biti kvantifikovani ili nekvantifikovani. Kvantifikovani zadaci obično su stopa rasta BDP-a, stopa rasta industrijske proizvodnje, stopa rasta izvoza, stopa povećanja zaposlenosti, zarada i slično. Nekvantifikovani zadaci mogu se odnositi na izgradnju specijalnog identiteta Zemlje u okruženju. Nezavisno o kojim zadacima se radi, oni treba da su konzistentni i usklađeni sa opštim ciljevima Zemlje. Strategija treba da razrađuje način ostvarivanja zadataka. Osnovna joj je funkcija u alokaciji ukupnih nacionalnih resursa na pojedine domene poslovanja i subjekte kojima se dodjeljuju zadaci, rokovi i smjernice ostvarivanja. Organizacija treba jasno da definiše odgovornost svakog nivoa vlasti u pogledu ostvarivanja zacrtanih zadataka. Nadzor podrazumijeva kontrolu ostvarivanje plana. Njime se mora utvrditi način odvijanja ove kontrole u ostvarivanju postavljenih zadataka, što je sada rak-rana u BiH. Od svega je u BiH najvažnije da izborni pobjednici poklope skupštine, ministarstva, javna preduzeća i ustanove, a nadzor (kontrola) stavlja se u fusnotu. Počinje se primjenjivati kada problem eksterno, a javno eskalira (slučaj Pazarić).

Drugo pitanje odnosi se na „razloge“ nepostojanja ne samo strateškog plana, već i na neuspostavljanja vlasti već više od 13 mjeseci. I običnom posmatraču jasno je da postojeći trojac ne nudi ništa argumentovano već primjenjuje politiku iscrpljivanja i pokušaj prisile onog drugog, odnosno trećeg, da popusti na nelogičan način. U suštini, sve se svodi na obostrano neodržive argumente i prodavanje magle biračima. Neprincipijelna koalicija (partneri) na formiranje vlasti pristala je tek kada su im svjetski finansijeri zaprijetili obustavom kredita bez kojih ne bi mogla opstati enormno visoka neproduktivna javna potrošnja u odnosu na novostrvorenu vrijednost. U vezi s ovim, ključno pitanje je: zašto ljudi biraju iste jahače apokalipse i prodavače magle, a svakodnevno ispraćaju svoje najbliže u inostranstvo?!

Treće pitanje u fokusu treba imati odgovor zašto Bosanci biraju ljude koji nude nelogičnu i neodrživu politiku. Naime, politika koja ne ostvaruje većinu predizbornih obećanja nije kredibilna i ne treba da bude podržavana, bez obzira koja je stranka njen protagonista. Stoga se pitam: kada će Bosanci da progledaju? Da li onda kada im se izbije jedno oko!?

Četvrto pitanje odnosi se na bošnjačku inteligenciju i šta ona čini da se u BiH ustanovi kvalitetnija politika razvoja i življenja. Jer, ekonomskim nazadovanjem Bošnjaci se nacionalno delegimitiraju, što potvrđuje masovan odlazak u inostranstvo najproduktivnije populacije. O ovom problemu priča se na kojekakvim tematskim sjednicama, a bez i jednog ozbiljnog i  provodivog prijedloga kako to prevazići. Budući da nije riješeno čak ni pitanje registra onih koji su Zemlju napustili, odnosno da se precizno ne zna broj rezidenata, i to zvaničnici postavljaju kao prioritet, kao da to u vrijeme informatičke povezanosti nije sramno. Pri tome, u debati, većina vijećnika i poslanika kantonalnog, federalnog i državnog nivoa ni slučajno ne pominje vlastitu odgovornost i namjeru da svoje poslaničke mandate deprofesionaliziraju, odnosno da imaju dnevnicu(ce), troškove prevoza i prenoćišta u dane kada se održavaju sjednice, umjesto što za nerad većina njih prima od tri do sedam hiljada KM mjesečno. S obzirom da u BiH postoji 14 skupština, oko 540 poslanika, oko 170 ministara, oko 2.200 općinskih vijećnika, lako je izračunati koliki je to teret za budžet. Dakle, da bi bili kredibilni ovi poslanici i vijećnici morali bi poći od sebe, pa tek onda pričati o programu zaustavljanja odlaska omladine van Zemlje. Sam po sebi nameće se zaključak da odbornička i poslanička mjesta moraju biti deprofesionalizirana, odnosno neplaćena. U tom slučaju ne bi bilo nevjerovatne navale na predizborne liste i recikliranja starih fraza u predizbornoj kampanji, već bi na ta mjesta došli dostojanstveni ljudi kojima je javni interes ispred ličnog. Jer, jednostavno, na dugi rok nije moguće da oko 125 hiljada zaposenih u realnom sektoru (proizvodnji) finansifra enormno veliku neproduktivnu javnu potrošnju i stotine hiljada penzionera, koji se finansiraju na bazi generacijske solidarnosti.

Peto pitanje odnosi se na to da li bošnjačka inteligencija preferira svoje položaje i materijalni status u odnosu na nacionalne političke interese. Nadalje, postavlja se pitanje: može li u takvim okolnostima bošnjačka i uopšte bosanska politika, biti kvalitetna i stabilna?

Šesto pitanje treba dati odgovor da li je bošnjačka inteligencija spremna da nađe izlaz iz sadašnje situacije u kojoj se nalazi bošnjački narod i država Bosna. Uz to, postavlja se pitanje dokle će bošnjačka inteligencija biti najnestabiliniji dio inteligencije u BiH. Ovdje je inteligencija „zbirna činjenica, kojom se podrazumijeva društveni sloj i kao takva ona izražava i zastupa interese svog društvenog kolektiviteta, dok je intelektualac pojedinac, ličnost, osoba, izlaže i brani svoje slobodno i nezavisno, lično mišljenje“ (E. Redžić). Akademik Enver Redžić mišljenja je da je doprinos muslimanskih „intelektualaca“evropskom identitetu bh Muslimana (Bošnjaka) veoma skroman da bi mogao iz „pritajenog identiteta“ Bošnjake učiniti autentičnim Evropljanima.

Sedmo pitanje odnosi se na to da li sadašnja politika usporava dosezanje punog kapaciteta Bošnjaka kao nacije s obzirom da se sve više radi na punjenju toga imena kvazireligijskim i klijentelističkim sadržajima. U kontekstu navedenog, nameće se i logično pitanje: kako tumačiti činjenicu da nikada više ljudi nije bilo u džamijama i crkvama, a više kriminala i korupcije na štetu vlastitog naroda. Da li je u toku proces u kojem politika poklapa ne samo prirodne resurse Zemlje i novostvorenu vrijednost, već i vjerske zajednice?!

Naprijed navedenih sedam pitanja zvanična politika trebala bi pretresti i analitički sagledati, te dati smjernice kako konkretizirati teoriju komparativnih prednosti (D. Rikardo). Dan državnosti pravi je momenat da sagledamo koliko smo dorasli porukama ZAVNOBiH-a. Jer, mjerilo svake politike je u činjenici koliko je ona dorasla da pravovremeno i na zadovoljstvo građana rješava probleme iz svoga domena.

S obzirom da sam po vokaciji ekonomista, korektno bi bilo da dam odgovore na kojim postulatima treba zasnivati perspektive razvoja BiH. Bez namjere da elaboriram svaku od navedenih teza, zaključujem: *da BiH mora ustanoviti korektnu politiku razvoja, zasnovanu na domaćim prirodnim i ljudskim potencijalima, a definisanu Strateškim planom razvoja. Ovaj plan treba da pripreme zvanične institucije uz saradnju sa akademijama nauka, institutima, univerzitetima, referentnim poslovnim ljudima i istaknutim pojedincima u Zemlji i našim poslovnim i naučnim autoritetima u svijetu, *da na čelu ministarstava, javnih preduzeća, ustanova i institucija budu ljudi ranga konkurencije koja postoji u Evropi, a ne isključivo stranački ljudi, nedorasli zadatku, *da se modeliranje privrednog razvoja prepusti ljudima koji znaju racionalno iskoristiti raspoložive proizvodne resurse, odnosno komparativne prednosti koje BiH ima, *da u politici budu ljudi-državnici koji BiH promišljaju kao prosperitetnu i odgovornu državu, a ne kao stranački plijen, *da se neproduktivna javna potrošnja reže za po 10% u naredne tri godine, *da se preferira proizvodnja na račun uvoza, trgovine i usluga, *da se smanje nameti privredi za 10%, dakle, u procentu smanjenja javne potrošnje, *da se ne oporezuju plate preduzeća u realnom sektoru koji zapošljava mlade ljude u periodu od tri godine,

*da se oporezuje neobrađeno zemljište, tako da bi ga njegovi vlasnici dali na korištenje onima koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom, *da se bar za nivo općina ustanovi međusektorska analiza odnosa između domaćih poljoprivrednih i drugih proizvođača i sektora trgovine. Razliku u eventualno višim cijenama domaćih proizvoda od onih iz uvoza treba subvencionirati iz sredstava dobijenih od smanjenja neproduktivne javne potrošnje i *da se zaustavi povećanje javnog duga i da njime upravljaju stručni i moralni ljudi, „jer ako država ne uništi (smanji) javni dug, onda će on uništiti narod“ (D. Rikardo).

Da je imperativno potrebno dati kvalitetne odgovore na naprijed postavljena pitanja i poduzeti većinu naznačenih mjera da bi BiH izišla iz krize, valja korektno izvršiti: statističko-kolerativnu analizu odnosa između visoke neproduktivne javne potrošnje i bruto društvenog proizvoda i svesti je u razumnu mjeru, kolerativnu analizu odnosa između novostvorene vrijednosti i negativnih eksternalija i dovesti ih u prihvatljiv odnos, kolerativnu analizu odnosa između troškova obrazovanja mladih i njihovog odlaska u inostranstvo i (ne)mogućnost održavanja socijalnih fondova BiH u budućnosti.

Nakon izvršene analize kolerativnih makroekonomskih veličina siguran sam da će u cijelosti biti potvrđene naprijed navedene teze, što je autor ovoga teksta učinio (obradio) prije desetak godina. U međuvremenu ništa kvalitetno u BiH nije se promijenilo, već je javni dug udvostručen, neproduktivna javna potrošnja neopravdano povećavana, a odlazak mladih ljudi u inostranstvo poprimio zabrinjavajuće razmjere (.)