VELIKA KLADUŠA – Velikokladuški srednjoškolci obilježili su u ponedjeljak Međunarodni Dan srednjoškolaca koji se inače obilježava 17. novembra u znak sjećanja na studentske proteste u Pragu 17.11.1939. godine kada su studenti protestovali protiv nacističke okupacije, te je devet studenata i profesora streljano bez prethodnog suđenja. 17. novembar, Međunarodni dan srednjoškolaca je dan kada srednjoškolci cijelog svijeta stavljaju fokus javnosti na svoje probleme.
Vijeće učenika sve tri srednje škole u Velikoj Kladuši svoj Dan obilježilo je u Gradskoj sportskoj dvorani uz prigodan program i prisustvo oko 800 srednjoškolaca. Voditeljica programa bila je Alma Nuhanović, predsjednica Vijeća učenika Druge srednje škole. Na početku programa Abdullah Sijamhodžić, predsjednik Vijeća učenika Prve srednje škole pojasnio je značaj obilježavanja ovog dana, nakon čega je uslijedilo obraćanje i predsjednice Vijeća učenika Javne ustanove „Gimnazija“, Lajle Žalić, koja se, na kraju programa obratila odraslima, posebno političarima, koje u nastavku možete pročitati u cijelosti.
Inače, srednjoškolci su se prisutnima predstavili kroz različite načine, pa i glumom, odglumivši traženje posla na birou rada a potom nakon preuzimanja diplome odlazak sa istom preko granice, trbuhom za kruhom! Bilo je pored glume i plesa, recitacija tako da je svaki zainteresirani učenik imao načina i mogućnosti kako da obilježi Dan srednjoškolaca.
Imamo glas i hoćemo da nas čujete te Mi smo jači i od vaše najjače političke partije, samo su neke od ispisanih poruka srednjoškolaca, a svakako najohrabrujuća je slijedeća: Ne želimo otići ali treba nam razlog da ostanemo!
Rezime ovogodišnjeg obilježavanja Dana srednjoškolaca svodi se na ozbiljna upozorenja o problemima ove populacije, a svakako je najozbiljniji masovni odlazak u inostranstvo nakon školovanja pa čak i na školovanja u inostranstvu. Odgovorni na svim nivoima vlasti su još jedan puta pozvani da im omoguće bolju i svjetliju budućnost, kako bi ostali i gradili zajednički život u svojoj Domovini BiH. (*)
Obraćanje odraslima na obilježavanju Dana srednjoškolaca
Ja sam Lajla Žalić, predsjednica Vijeća učenika Javne ustanove „Gimnazija“ Velika Kladuša. Čast mi je i zadovoljstvo što u ime moje generacije mogu na ovaj naš dan nešto da kažem. Ja ne podižem svoj glas da bi nekog ućutala ili bila glasna. Podižem glas da bi se čuo i glas onih koji ne govore. Stojim i govorim ispred 1.000 srednjoškolaca u općini Velika Kladuša. Govorim ispred nekoliko hiljada mladih. Govorim ispred onih od kojih ovisi budućnost i moja i vaša.
Oni su ti koji će odlučiti o sudbini svakog od nas pojedinačno. Oni su ti koji su dužni da kontroliraju situaciju. I oprostite nam što smo vas pozvali ovdje. Oprostite nam što smo uzeli vaše dragocjeno vrijeme. Stvarno nam je žao, ali mi samo pokušavamo promijeniti svijet. Mi smo samo obični ljudi koji rade stvarno neobične stvari
Kolega Abdullah je rekao kako su. 17.11.1939. godine ubili studente koji su željeli obrazovanje. Danas nam ubijate rad, kreativnost, motivaciju, sigurnost, volju i želju za tim istim obrazovanjem.
Dan srednjoškolaca… nama, srednjoškolcima je itekako važan. Ali prvo poslušajte statistike: nezaposlenost mladih u BiH je preko 60%. Svega 5% mladih su članovi omadinskih organizacija, 6% članovi političkih partija, 1% članovi predstavničkih tijela mladih. Dolazi se do podatka da je samo oko 5% mladih više ili manje zadovoljno situacijom u BiH. 95% anketiranih smatra da mladi nisu dovoljno uključeni u društvena i politička pitanja. Ohrabrujuće zvuči podatak da 44,7% smatra da mladi mogu napraviti iskorak za cjelokupnu situaciju u BiH. Na pitanje kako vide svoju budućnost u BiH, 27,4% ih je odgovorilo da želi ostati i ostvariti sebe u BiH, 26,5% ispitanih želi napustiti BiH, dok relativna većina od 40,6% odgovara da to „ovisi o nizu uslova koji će utjecati na njihovu konačnu odluku”.
Danas mi pokazujemo šta smo, šta želimo i šta dajemo. Zbog ovih 44,7% mladih danas vam govorimo koliko toga imamo za ponuditi. Imamo milion razloga da odemo, a samo jedan da ostanemo. Taj jedan je ljubav prema našoj domovini. Koliko ćemo još iz škole na biro za zapošljavanje, pa na granicu? Da li vas je strah koliko će nas otići? Da li imate strategije kako nas zadržati? Da li ste našli bilo kakvo rješenje koje bi nas moglo zadržati? Sumnjamo… Vjerujte nam, želimo ostati. Želimo da nas naše sunce grije, jer smo najsretniji ovdje. Sretni u smislu sreće, ali gladni, žedni, ogorčeni. Svi idemo trbuhom za kruhom, za bolje sutra.
Koga god pitamo „da li si se pokajao što si otišao“?, odgovor je: „Nimalo“. Nimalo se nije pokajao, a plače jer je daleko od porodice, daleko od voljene domovine, plače kada naša reprezentacija igra, plače kada čuje našu muziku, plače kada za bajram, božić nije kod kuće. Idemo, hajmo, krenimo. Ne van, ne od kuće, već u bolje sutra. Ne dozvolimo niti jednu suzu, niti jedno opraštanje…
Iako ste nam govorili da nismo zreli, da ne razumijemo, da smo još uvijek djeca, itekako smo zreli da shvatimo kako vi velikani uništavate državu, a vi stari im dajete pravo za to. Zašto da mi šutimo više, kada nam vaše riječi donose budućnost koje je sve manje i manje. Svjesno ste saučesnici masovnom „odlivu mozgova“. Mi ne možemo gledati svakodnevno prevrtanje po kontejnerima kako bi se porodica prehranila. Ne možemo gledati bolesnu djecu, pasivnost društva.
A ono čime se možemo ponositi jeste naša omladina, omladina koja nikad nije trebala otići. Ali neću govoriti o onima koji su otišli, neka su. Govorim o onima koji su ostali i koji će ostati. Znate li da imamo sportaše, muzičare, inžinjere, likovnjake, umjetnike… znate li naše uspjehe? Pa naravno da ne znate… nemamo mogućnosti da se istaknemo. Ne želite da nas vidite. Ne vidite nas koji smo tu.
Shvatili smo da ako želimo da nas čujete, moramo biti glasni. A ako želimo da nas vidite moramo se pokazati. Zato smo danas i tu. Da vam kažemo sve što imamo. Mi želimo kvalitetno obrazovanje, savremen nastavni plan i program, opremljenje učionice i škole, bolju praksu, želimo sigurnost, želimo mir, želimo perspektivu, želimo radna mjesta, želimo sretan i dobar život. I mislimo da ne tražimo mnogo.
Džaba nas trujete neznanjem i mržnjom, mi ne igramo vaše igre. Džaba nas unazađujete, mi napredujemo. Iz godine u godinu želimo više, bolje i jače. Iz godine u godinu smo svjesniji sebe i našeg društva. I da vam kažem, nećete još dugo. Možete shvatiti da vam prijetimo, ali nećete još dugo. Mi smo generacija revolucionara. Mi smo generacija promjene. Mi smo mladi BiH, u našim rukama je budućnost sviju vas. Nisu nam se očevi borili da odemo. Imamo dug koji moramo vratiti. Svi mi. Iz svih krajeva.
A mi koji smo ostali, mi smo srednjoškolci Bosne i Hercegovine što vama ne želimo! Mi, ujedinjeni, sastavljeni, jednakopravni! A to vas boli. Bolimo vas mi! Mi, mladi, obrazovani i spremni na izazove… Boli vas naša pamet, snaga volje i hrabrost za životom. Mi, koji „kao nismo zreli“ iako odavno ukazujemo na vaše nezrele korake kojima ovu zemlju vodite u sunovrat! Mi smo mladi Bosne i Hercegovine. Mi smo jači i od najjače vaše političke partije. Mi ne možemo sjediti u kući i nadati se boljem životu. Mi se želimo pokrenuti! Ma mi smo se pokrenuli! Vidite da jesmo?!
Lajla Žalić, predsjednica Vijeća učenika Javne ustanove „Gimnazija“
