Sav besmisao praznika rada
Maj mjesec je popunjen brojnim datumima koji nekom nešto znače. Za Prvi maj kažu da je praznik rada, međutim, proslavljaju ga i oni koji ne rade. Možda zato što imaju više vremena i prostora od onih koji rade. Svejedno, samo neka se slavi. Srijeda, 1. maja osvanula je vedra i oblačna istovremeno, a nakon obilne kiše koja je padala gotovo cijelu minulu noć. E baš takvo vrijeme, pokvarilo je rahatluk onima koji su planirali u prirodu na proplanke ili pored rijeka. Posljednji aprilski dan bio je po mjeri Kajte (Kajtaz Sabljaković) koji već nekoliko godina priprema grah po narudžbi i ćeifu jedne velikokladuške političke partije za sve one koji u “vojničkom grahu” znaju uživati. Nekada su inače uoči ovog radničkog praznika vrijedni komunalci čistili i prali ulice, što im je inače i svakodnevna obaveza, a Bogami, poslije praznika imali su pune ruke posla. Danas je sve nekako drugačije. Umjesto komunalaca, kiša osvježava ulice a proslava gotovo da i nema pa su komunalci u tim prilikama uglavnom besposleni.
Prisjećamo se kako je u našoj nedavnoj prošlosti, najčešće svanjivao lijep i sunčan prvomajski dan sa povremenom kišom, a izgledalo je otprilike ovako: sa svih strana u grad su stizali prepuni jutarnji autobusi. Prevozili su radnike, đake i druge građane. U tom metežu, u toj gužvi svako je znao svoj pravac. Nisu tog dana radnici žurili na svoja radna mjesta, a niti đaci na redovne časove. Grad se tog dana doimao veličanstveno, snažno. Na sve strane mirisali su somuni i tek pripravljeni ćevapi i druge mesne prerađevine spravljene za roštilj. Ptičja gripa, bruceloza, Brexit, tročlano Predsjedništvo, bili su nepoznati pojmovi. Na Trgu u centru grada, pred robnom kućom, bila je izgrađena veličanstvena pozornica iznad koje je krupnim slovima pisalo DOBRO NAM DOŠLI. Slijedile su razne parade i kulturni sadržaji dok je popodne protjecalo u raznim sportskim natjecanjima. Kako usporediti ono vrijeme i ovo što imamo danas. Nikako! I bolje je uopće ne praviti usporedbe jer ono što smo imali i ovo što imamo danas, razlikuje se kao nebo i zemlja. Ono vrijeme u kojem smo sve to imali zovu „vrijeme jednoumlja“, a ovo što danas imamo omogućila nam je demokratija. (Ne)demokratski je građanima Velike Kladuše i radnicima oduzeto ono što su godinama gradili i stvarali da bi to preko noći postalo nešto svačije a nešto ničije. Danas češće imamo okupljanja nego ranije, ali s drugim povodom. Okupljaju se radnici ponovo ispred svojih poslovnih zgrada, ali da traže prava, najčešće ona koja su im i zakonom zagarantirana. Nema više parada, ali nema ni rada! Ima samo ružnih spomenika od uništenih fabrika i objekata! Radnička je to imovina koja je postala spomenicima kriminala i lopovluka, a njima, radnici, koji su imovinu gradili i stvarali, preostala je ulica. Zbog toga tim obespravljenim radnicima upućivati prvomajsku čestitku je poput šamara, njima koji su gradili podjednako i fabrike i državu, a danas nemaju ni jedno ni drugo.
Inače, Prvi maj kao Međunarodni praznik rada obilježava se od 1889. godine u spomen na velike radničke demonstracije u Chicagu, kada je u borbi za radnička prava i zahtjevima za poznata „tri po osam” (osam sati rada, osam sati odmora, osam sati kulturnog i društvenog odnosa), poginulo preko 200 radnika, a osam ih je zbog hrabrosti da se suprotstave drskom kapitalističkom odnosu, osuđeno na smrt. U dvadesetom vijeku, Prvi maj se etablirao kao anarhistički i socijalistički praznik i općenito je prihvaćen kao Praznik rada, čak i u Hitlerovoj Njemačkoj. Simbolizirao je sindikalnu borbu za prava radnika, generalno na prava čovjeka na rad. Kod nas se tokom bivše države kao takav i ukorijenio, obilježavao i imao daleko veći značaj nego sada. Svečanosti povodom tog značajnog dana za radničku klasu koja je državi osiguravala prosperitet i svaki napredak bila je praćena brojnim simbolikama. Crveni karanfili, kao simbol pobjede, lijepa svečana odijela kao znak poštovanja prema samima sebi, nadasve prema onome što je radnička klasa svojim radom osigurala, brojne manifestacije okrunjene pjesmom, igrom. Nerijetko se baš na Praznik rada utemeljavala nova fabrika, škola, dionica puta, brana. A sva bi ceremonija slavljenja rada i prava čovjeka na rad, bila praćena teferičima na koje se bez janjeta na ražnju nije išlo. U to je vrijeme sve to imalo puno dublji smisao nego sada. Čak i onaj „plastični” odnos između radničke i funkcionerske klase, u vrijeme obilježavanja Praznika rada, dobivao je apsolutno drukčiji izraz.
Danas, dvadeset i pet godina od okončanja krvavog rata u BiH, to je zemlja koja je ratnim profiterstvom, privatizacijskom pljačkom i beskrupuloznom otimačinom društvene-radničke imovine za privatne svrhe, opustošena gotovo nekoliko puta snažnije nego što joj je to učinjeno u ratu. Tvornice velikokladuškog „Agrokomerca“ obrasle u korov, a fabrički dimnjaci davno su ugašeni, nema buke strojeva, nema punih radničkim autobusa… Tamo gdje su se obarale norme i rušili rekordi, danas borave lisice i psi lutalice. Današnje generacije Prvi maj doživljavaju kao još jedan besmisleni praznik koji će skupa sa još nekoliko dana na kalendaru biti označen kao neradni. Praznik rada je u cijelom svom smislu, otišao u besmisao. Sahranjen je u ruševinama onih tvornica čijim je gašenjem i rasparčavanjem današnja samoproglašena elita od nekad vrijednih radnika, napravila armiju uplakanih, obespravljenih i poniženih ljudi.
Prvomajska čestitka njima dođe kao još jedan šamar na obraz. I mogla je ova priča biti sasvim drugačija, da su tokom zadnjih dvadesetak godina, oni kojima smo dali da nas vode ka boljim jutrima, imali više volje da ovoj zemlji i njenim narodima vrate ona čelična, ponosna jutra. I Praznik rada. Kako mladima danas objasniti da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin, a ne fukara? Ona u kojoj pošten i budala nisu bili isto? U kojoj je bilo lopova u politici, a politika nije bila samo pljačka? Kako im objasniti da se Prvi maj zove praznik rada ako se ne radi? Valjda ovako: Bili jednom jedni radnici u Americi. I tražili oni da rade osam sati… Prvi maj za njih je u vezi s jagnjetinom, a ne s radnicima. Ne razumiju oni priču o radničkim pravima. Kakva ti prava trebaju kad radiš za deset maraka dnevno? Esad ŠABANAGIĆ