Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Kilogrami nisu samo stvar hrane. Oni su priča o tome koliko sigurnosti imamo u sebi i oko sebe. Društvo najčešće priča o debljini ili mršavosti kroz kalorije, dijete i genetiku. Ali, prava istina često se krije dublje: u emocijama koje ne umijemo ili ne smijemo pokazati.
Neki ljudi jedu svoje emocije. Kada ih zaboli, posegnu za hranom, pa kilogrami postanu nevidljivi štit. Drugi, pak, dozvole da emocije pojedu njih. Tada apetit nestaje, tijelo slabi, kao da pokušava nestati zajedno s bolom. U oba slučaja hrana nije neprijatelj, već glasnik – pokazuje gdje smo ranjeni.
U praksi često čujem rečenice poput: „Ne znam kad pojedem cijelu čokoladu, tek kasnije shvatim da sam zapravo bila ljuta i tužna“. Ili: „Kad sam u stresu, želudac mi se zatvori i ne mogu ništa pojesti“. To jasno govori da težina nije uvijek stvar volje, već odraz onoga što nosimo unutra.
Prvi korak nije nova dijeta ni još jedan plan vježbanja, nego iskren susret sa sobom:
- Šta nas zapravo hrani osim hrane?
- Gdje se osjećamo sigurno?
- S’ kim možemo biti ranjivi, a da ne budemo povrijeđeni?
Kada pronađemo ta mjesta, ljude i aktivnosti, tijelo se mijenja. Višak ili manjak više nisu potrebni.
Tijelo je, zapravo, naš saveznik. Iako ga često doživljavamo kao problem, ono nas čuva – gomilanjem ili gubitkom kila pokušava izdržati udarce koje duša ne može. Kada ga počnemo slušati, umjesto osuđivati, tijelo samo predloži kako da pronađe ravnotežu.
I zato je najvažnije pitanje: ne koliko jedemo, nego šta zapravo hranimo. (*)