Osmog septembra 2025. godine navršava se okruglo 38 godina od prvog bespotrebnog hapšenja čovjeka epohe (1967-1987) Fikreta Abdića (1939). Autokratsko diktatorski režim vladavine koji je obilježio postojanje bivše države do 1969. godine u kontekstu vremena i prostora obezbjeđivao je solidnu stopu rasta GDP/pc (6,2% ili šesto mjesto među 18 država i prihvatljivu inflaciju, 7,2%). Od IX kongresu SKJ marta 1969. godine nešto je krenulo „wrong/pogrešno, naopako,…“ sa epilogom nestankom države na XIV vanrednom kongresu januara 1990. godine. Analitičari, povjesničari, sociolozi,… su, između ostalog, dijagnosticirali da se SK pretvorio u uzgajalište mangupa u svojim redovima. Na primjeru g. Fikreta Abdića pokazano je kako režim uzgaja, nagrađuje, opjevava, pohvaljuje, tetoši,…, ali i hapsi kad se prevrši „tara/mjera po ocjeni birokrata“. Abdiću se to dogodilo čak dva puta, 1987. godine i 2002. godine. Kad su ga režimi strpali u prdekanu onda su nastupile režimlije u likovima istražitelja, inspektora, tužitelja, sudaca,…Ostalo je povijest smještena u knjigama, a knjige treba čitati!
Svjestan sam da dobar broj čitalaca ovog priloga teško može razumjeti suštinu jer mediji decenijama bombardiraju javnost Abdićevim posrnućima u sunovrat poslije 26-mjesečnog zatvora (septembar 1987. do oktobra 1989)! U ostalom, Abdić je sam u naslovu svoje knjige „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Rijeka, 2016.) pokušao dosta toga objasniti? Već decenijama prikupljam, bilježim, sistematiziram činjenice o svom zavičaju, između ostalog, i priloge biografiji Fikreta Abdića od obrovačkih dana 1950-tih pa na dalje. Trenutno tekst od preko sto hiljada riječi hronološki upoređujem sa glavnim društvenim procesima kao izazovima vremena, upotpunjavam nužnim kvantitativno kvalitativnim pokazateljima u pojedinim epohama-decenijama kako bi doprinio istini o čovjeku epohe koristeći opće dostupnu, vjerodostojnu bibliografiju. Nisam sklon pisati sladunjave lirske priče za kojima žudi prilično respektabilan broj korisnika medija svih vrsta imajući u vidu i one koji su o čovjeku epoha nekada govorili previše nadahnuto-kidisali u opjevavanjima a poslije zašutili i/ili promijenili priče!
I danas milijarde ljudi žive u državama sa višedecenijskim jednopartijskim sistemima koji ostvaruju epohalne rezultate. O tome vjerodostojno svjedoči Kina koja će bez sumnje ubrzo postati najmoćnija država svijeta. Primjer Kine svjedoči da je ključni faktor uspjeha čovjek-ljudi sa svim svojim manama i vrlinama i režim (umijeće, stil, …) vladavine kojeg ljudi u pojedinim epohama prakticiraju.
Jednopartijski sistem u bivšoj državi tokom višedecenijskog postojanja (do 18.11.1990) na prostoru od cca 256 hiljada km2 u kvantitativno kvalitativnom pogledu karakterišu, između ostalog, dva vremenska perioda: fantastičan socioekonomski rast do početka 1970-tih i 20- godišnji period (1970/90) sunovrata-kolapsa. Kao prilog navedenim konstatacijama:
Od 18 država sa izrazito visokim stopama raste Jugoslavija je sa 6,2% bila na šestom mjestu!
Čovjek epoha (1967/87) svoju poslovnu karijeru započeo je kao diplomant Više poljoprivredne škole u Križevcima 1967. godine na poziciji direktora Zemljoradničke zadruge Velika Kladuša organizovanjem Svekladuškog sabora decembra 1967. godine. Ima još par Kladuščana pri dobrom sjećanju razasutih po svijetu (Esad Miljković, Rajko Stević,…) koji su prisustvovali tom eventu/događaju među kojima i potpisnik ovog priloga. Abdić se već tada isticao sa oratorskim sposobnostima (puno priča malo kaže), a teme i vokabular je crpio iz brojnih partijskih materijala kojih nije falilo. Tako npr. u proljeće 1967. godine bile su aktuelne Teze za razvoj i reorganizaciju SKJ!
Prema popisu iz 1971. godine Velika Kladuša je imala 36.079 stanovnika koji su živjeli u 6.841 domaćinstvu. Velika nevolja demografije Velike Kladuše u to vrijeme bila je opća nepismenost, blizu jedne trećine stanovništva starijeg od 10 godina bila je nepismena. Ukupna broj zaposlenih u privredi Općine bio je 1.278 radnika, od čega u Saniteksu 43% ili 549 koji su ostvarivali svega 18% dohodka privrede Općine.
Elaboracija glavnih procesa-izazova u razdoblju čovjeka epoha Fikreta Abdića (1967/87) prevazilazi ambiciju ovog priloga, pa ću samo u „natuknicama“ podsjetiti na značajnija dostignuća na kladuškom tlu, kao npr: elektrifikacija, industrijalizacija, agrotehnička unapređenja u agraru općenito, obuhvat kompletne populacije osmogodišnjim školovanjem, vodosnabdijevanje, promjena socioekonomskog statusa, modernizacija glavnih putnih saobraćajnica, opće poboljšanje životnog standarda, izgradnja lokalne infrastrukture, bitno smanjenje opće nepisemnosti,…
Peradarske farme su promijenile arhitekturu pejsaža Cazinske krajine i okoline. Koke su bile produktivne (oko 570 kom. jaja/godini), a ukupna proizvodnja konzumnih jaja oko 300 miliona godišnje. Cazinskom krajinom se pjevušilo: „Bez obzira na stanje, svakom prija jaje“!
Sa malo više truda svako od navedenih dostignuća dalo bi se naveliko elaborirati sa vjerodostojnim pokazateljima kvantitativno kvalitativnog karaktera. Naravno, pojedinačni izbor najznačajnijih ostvarenja su osobna stvar. Moj izbor je opći socioekonomski razvoj veći od prosjeka SR BiH-promjena statusa iz izrazito nerazvijene u nedovoljno ravijenu lokalnu zajednicu, vodosnabdijevanje (oko 800 lit./sek. pitke vode iz dubinskih sigurnih izvora),…
Nema nikakve sumnje da su epohalni rezultati u periodu epoha (1967/87) rezultat sveukupnog angažmana većine Kladuščana u kojima je Fikret Abdić imao vodeću ulogu. U knjigama je već opisano tko, gdje, kada, kako,… doprinosio epohalnim rezultatima društvenog ekonomskog razvoja u doprinosu „bijegu“ iz izrazito nerazvijene skupine općina SRBiH. Za svoje pregalaštvo Abdić je obilato nagrađivan, hvaljen, istican, opjevavan,… Moje preliminarno istraživanje putem matičnih ureda (knjige rođenih) u vremenu 1970/90. je, između ostalog, pokazalo da je više od polovine familija koje su rodile muško, sinu ime nadjenulo Fikret! Najvjerovatnije osnovni razlozi bili su sigurna radna mjesta!
Šta je neposredno prethodilo hapšenju septembra 1987. godine
Krajiška epohalna ostvarenja 1967/87. zbilja su izgledala fantastična u organoleptičko vizualnom pogledu (gradi se na sve strane, zapošljava se, školuje se, troši se,…) jer praktično nismo imali ništa. Saniteks se dugo vremena hrvao sa početnim poteškoćama (tržište, tehnologija, kadrovi, infrastruktura,…) pa je svaka dodatna zgrada, radno mjesto,…bilo od izuzetne važnosti. Nažalost, kladuška epohalna oranoleptički vizuelna ostvarenja 1967/87. nisu pratila kvantitativno kvalitativna ostvarenja (produktivnost, ekonomičnost, rentabilnost,…)!
Vrijeme je otpuhalo ex Jugu sa njenim manama i dobrim stvarima. Pluralizam, globalizacija, tranzicija,… nisu na kladušlom tlu primjerno percipirani. U tome Abdić ima epohalnih zasluga, nažalost nepoželjnih. Svojim (ne)primjernim djelovanjem uz kidisanje djece zadnjih decenija priredio je Kladuščanima neviđenu sramotu (smještaj migranata među zmije u trnovačke rakite 2018.), nazadovanja u socioekonomskom smislu ( sa 48. na 63. mjesto ranga od 79 općina FBiH),… i što je vrlo tužno, mnogima ogadio i epohalna ostvarenja 1967/87!
Radimo za sebe i zavičaj. Budimo bolji ljudi!
Velika Kladuša, 08.09.2025. ramoh45.07@hotmail.com