Opisivati, pripovjedati, tumačiti,… činjenice o ljudskim zajednicama i njihovim sudbinama od najranijeg doba do konca druge decenije 21. stoljeća na današnjem području Velike Kladuše je ambiciozno, osjetljivo, izazovno-intrigantan intelektualni poduhvat. Sakupljati ispisane listove kladuške povijesti po nebrojenim publikacijama, uspoređivati interpretacije događaja-ličnosti u djelima historičara pojedinih vremenskih razdoblja sa ciljem vjerodostojnije objektivizacije u svjetlu modernije historiografije i sve to smjestiti u tekstove je dugotrajan, mukotrpno strpljiv proces. Sve navedeno posebno je „intigrantno“ u kontekstu prostora i vremena: slom komunizma, okončanje Hladnog rata, Novi svjetski poredak, dometi neoliberalizma, procvat globalnog kapitalizma, ideja otvorenog društva, dominacije financijskog kapitala i tržišta, trijumf globalne ekonomije, širenju terorizma, hipotekarne krize, arapskog proljeća, izbjegličkih valova, pojačanih migracija-iseljavanja, povijesnog prtljaga proljepšane Čaršije (elektrifikacije, industrijalizacije, iskorjenjenja analfabetske nepismenosti, „otimanja zemlje“, Bratorata 1993/95, tranzicijske nepravde, rezultata pluralističkih izbora, medijske rasprostranjenosti,…).
Kada smo okončali „masovnije otimačine zemlje“ kako nam sugerira Ajšin TV-serijal s jeseni 2017. (oko 1980-tih lociranjem osmogodišnjih škola u okviru projekta 1.000 škola u BiH) i poodmakli u industrijalizaciji (1985-tih) servirana je priča kako sve treba podrediti Agrokomercu, pa i sakupljanje para (metla po računima vanprivrednih subjekata koji se većinom financiraju iz dohodka Agrokomerc) za iskup mjenica, isplate dospjelih kreditnih obaveza (iskup bankovnih garancija,..). Nastojalo se proširiti i učvrstiti uvjerenje kako većina treba živjeti od Agrokomerca kao nekakve nepotrošive rente, vjerovatno po uzoru američkih renti po osnovu nekretnina (stanova, kuća,…). Dobro je tu priču pušilo najmanje polovina punoljetnih Kladuščana tog vakta, oko 15-tak hiljada. Kad smo krenuli sa razrezavanjem obaveza po osnovu neto referndumom (konac 1984.) izglasanog samodoprinosa za Program infrastrukture onda smo se žestoko posvađali, izvrijeđali (prednjačio Ibrahim Mujić prema rehmetli Muhamedu Talakiću). Prevagu je dobila Fikretova „struja“ sa konceptom razvoja po „svaku cijenu“, Muhmeda (1930-1999) su izjurili iz Saveza komunista, a oni koji su ga podržavali su posmjenjivani ubrzanim procedurama. Detaljnije priče mogao bi ispričati Fikret Čelebić (1949) koji je sa funkcije predsjednika Izvršnog odbora Skupštine Velike Kladuše otišao prodavati sanitetski materijal karlovačke fabrike „Lola Ribar“! Autor ovog teksta je „uživao“ u Sivom domu, pisao stučne priloge za vodeće eks Yu-časopise (npr. zagrebački Ekonomski analitičar,..), pripremao Ibrahima Ikanovića i Esada Dervića za direktorske pozicije u budućim pogonima za preradu flisa (non woven/netkanog tekstila),… Upečatljiv trag tog vremena je Analiza društveno-ekonomskog razvoja… (knjižica formata 14,5 x 20,5 cm od 174 strnice) koja će biti zloupotrebljena tokom „obračuna unutar kladuške ljevice“ 1985/86. Fikret Abdić je radio „dan-noć“! Nešto slično je ispričao vijećnicima na 13. redovnoj sjednici Općinskog vijeća koncem okrobra 2017. Vjerne sluge su to pažljivo odslušale, a tanka većina i ne čini se pouzdanim žirantima! Zadnja priča koju su Kladuščani rado pušili u jednopartijskom sistemu bila je hrljenje iz jednopartijskog socijalizma u višepartijski kapitalizam. Malobrojni su se tada zapitivali kakve i koje će posljedice biti. Šta i kako sam tada zborio mogao bi ispričati Šaban Delić, penzioner sa adersom u Polju, predsjednik Radničkog savjeta RO „Saniteks“ 1974/75. U jednom tadašnjem razgovoru sa majstorima Sanikeksa koje je predvodio rehmetli Salih Pajazetović (1943- 1994), između ostalog, rekao sam da dolaze gadna vremena u kojima će Saniteks ostati bez kupca u centru Zagreba koji kupuje više proizvoda nego čitava BiH. Odgovor je bio, po prilici, „nama su rekli kako će arapske zemlje kupovati svu proizvodnju“! Pušača ove priče i danas prepoznajem po kladuškim kafićima, ulicama,…
Priče-štiva za mlađe i odrasle, za djecu i roditelje, za…
Zabrinjavajuće velik procent Kladuščana spada u skupinu onih koji slabo pamte, a brzo zaboravljaju. Na indirektan način to potvrđuju i neke reakcije na predhodni Tefter 370 (Huškačko propagandni TV-serijal…), posebno na „otimanje zemlje“. Da rehmetli Šerif Omeragić (1925-1985), direkor SIZ za obrazovanje 1980-tih, nije bio onako društven, agilan, dosljedan oko „otimanja zemlje“ za lokacije škola i da nije preko „čašice“ obradio Jusufa Murića, Agu Dolića-Dragaša, Velu Dolića i brojne druge Kladuša bi i na popisu 2013. bila među 10 općina BiH sa najvećom stopom analfabetskih nepismenih punoljetnih osoba među kojima bi prednjačili mještani Crvarevca i Vidovske. Ekspropijacije zemljišta na kladuškom tlu tokom jednopartijskog sistema vezati preslonalno za bilo koga je zbilja jetfina priča koju puše notorne neznalice recentne kladuške povijesti. Opravdano najgrlatija bi trebala biti Islamska zajednica Velike Kladuše koja je ostala bez više hiljada hektara zemljišta bez pravične naknade. Da zlo bude veće nezakonito prometovanje vakufske zemlje nastavljeno je prve decenije 21. stoljeća! I poslije javne potvrde Mire Lazovića u TV-emisiji „Pošteno“ 20.11.2017. da je Abdić (1939) 1993. godine u Genevi glasao protiv podjele BiH na tri republike, kao i poslije javne izjave Mate Granića u TV-emisiji „Otvoreno“ 27.11.2017. da je Alija Izetbegović (1925-2003) Franji Tuđmanu (1922-1999) nudio zapadnu Hercegovinu, mnogi nastavljaju pušiti priče rekla-kazala koju neki beha medijski bubnjari uporno ponavljaju o autonomašima. Uporna ponavljanja notornih laži sa ciljem da postanu istine još će potrajati. Veliki procent Kladuščana je povodljiv, lako i brzo prihvata ideje, priče zdravo za gotovo, preskaču osnovna gradiva, malo čitaju, a sve „znaju“,… Odrasli su skloni svakojakim igrama, pričama, pitanjima. Mlađima je malo šta jasno, a ni volja da se ovlada kladuškim recentnim „istinama“ o događajima, ličnostima,… nije prepoznatljiva. Kvazi pripadnici intelektualnih krugova nastoje „procesne istine“ (sudske presude) promovirati kao neprikosnovne priče bez pogovora. Vjerujem da nas većina zna priču o deset posto talenta i 90 posto rada, a sve manje je onih koji se „vrući“ napiju vode! Nema sumnje da respektabilan broj Kladuščana i njihovih prijatelja rado „puše priče“ o Fikretu Abdiću. TV-serijal autorice Ajše Pehlić kojeg RTV USK-a prikazuje u 16 epizoda, a sedmičnjak „Krajina“ (npr. izdanje od 17.11.2017.) nastoji pojačati pažnju postavljajući četiri pitanja (kao npr. Ko je Fikret Abdić? Kako je zloupotrebio Agrokomerc i njegove radnike?,…). Interesantno da je izostalo pitanje: Kako je „otimao“ zemlju? Kranje pristrasan, jednostran, nepotpun, površan, tendencizno prenaglašen prikaz Fikreta Abdića u Ajišinom TV-serijalu je izazov i povoljna prilika da se bar pokuša svestranije osvijetliti Abdić i njegovo doba.
Od idola do ratnog zločinca i natrag
Knjiga navedenog naslova je promovisana koncem 2016. u prepunoj Sportskoj dvorani u Velikoj Kladuši nema „tipične“ bilješke o autoru. Isti nedostatak imaju i prethodne Abdićeve knjige. Već četvrt stoljeća bilježim ponešto od „Priloga biografiji Fikreta Abdića – Babe“, sakupljam publikovanu građu, pratim strateške poteze,… Preko stotinu stranica teksta (ili preko 20 hiljada riječi) sam preliminarno razvrstao u dva dijela: Sažetak i Hronološka razrada. Evo kako izgleda sažetak Abdićeva životopisa: Prema raširenim i opće prihvatljivim mišljenjima Fikret Abdić-Babo (1939) je veoma interesantna, utjecajno najmoćnija, zaslužna i osporavana najkontraverznija ličnost za nekoliko desetina hiljada višedecenijskih simpatizera promjenljive demografske strukture druge polovine minulog i prvih decenija 21. stoljeća na prostorima Cazinske krajine i šire. Čovjek čijom zaslugom je vjekovno zaostala provincija početkom 1970-tih počela dobivati obilježja moderne regije. Među više legendarnih ličnosti (Mujo Hrnjica, Hadži-Hasan ef. Rizvić, Hasan Miljković, Huska Miljković, Milan Pilipović, Zuhdija Žalić, Asim Sarajlija, Muhamed Talakić, Smail Jušić, Stevo Komadina, Rade Gak,…) višestoljetne povijesti velikokladuškog kraja zauzima istaknuto mjesto sa dubokim tragovima i neizbrisivim pečatima. Najpopularniji moćnik svoje generacije (od 1965-tih), stanovnik pet zatvora u kojima je proveo nepunih petnaest godina robije (u dvije države) kojem su tokom robijanja priređivane najbrojnije rođendanske ceremonije, čiji organizatori su poslije odbačeni kao neupotrebljive šprance-krpe. Na rođendanske fešte (2002-2012) potrošeno je više sredstava nego što su dotacije za zapošljavanja, podsticaji poljoprivrednoj proizvodnji, izdaci za kulturu,… Tokom nepunih 15 godina robije financiran iz „zatajivanih” izvora, ali i financijama sumnjivog porijekla. Po bešćutnosti nema mu premca na širem geografsko duhovnom prostoru. Blizu 20-tak godina (1987-2005) bio je među nekoliko medijski najprisutnijih osoba („voljom drugih glavni junak, personifikacija zla”) na geografskim prostorima površine oko 100 hiljada qm. Bez sumnje je najviše spominjani Krajišnik u elektronskim medijima, publikovanim knjigama, sudskim spisima, izvještajima međunarodnih organizacija,… zadnjih decenija minulog i prve decenije 21. stoljeća. Svaki prilog o Babi na portalima vrvi od komentara, karikatura (veoma duhoviti i nepodnošljivo bizarnih) pretežno poludoučene krajiške raje-svetinje. Poljoprivredni tehničar (1960), agronom (1968) diplomirani agronom (1972), upravnik, direktor preduzeća, privrednik, političar, predsjednik Poslovodnog odbora Složene organizacije udruženog rada (1980-tih), poslanik od 1967-1987, član najvišeg beha i ex Yu partijskog organa bivšeg Saveza komunista, član Predsjedništva BiH (1990-1993) sa najvećim brojem glasova (oko milion i 40 hiljada glasova), učesnik brojnih sastanaka o sudbini BiH, inicijator i osnivač Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (27.09.1993), šef svega i svačega, ratni zapovjednik Narodne odbrane u Bratoratu 1993-1995, osnivač nove političke Stranke (1993) koja je zvanično registrovana u Mostaru 1995. pod nazivom Demokratska Narodna Zajednica BiH koju će ujesen 2012. „rasturiti”, robijaš (1987-89. u BiH i 2002-2012. u RH), osnivač i glavni ideolog Laburističke stranke BiH (28.12.2013), za jedne izdajnik, a za druge veliki patriota,… Svojim (zlo)djelima svom imenu priskrbio je gotovo sve pridjeve najprofinjenijeg i najgnjusnijeg značenje. Po mnogim fenomenalan privrednik, (skoncentrisan na partikularne interese Agrokomerca), a po drugim lošiji političar, žrtva političarenja, pretjerane samouvjerenosti, neshvatljive naivnosti, čudnih percepcija principa jednakosti i pravednosti. Fanatično neumorno-uporno tragao i pronalazio mogućnosti (ne mareći mnogo oko rizika) razvoja-novog zapošljavanja (bukvalno rintao i kopitao za svako radno mjesto), obilato koristio pogodnosti i slabosti ex sistema, znao mobilizirati mase („između mene i naroda struje fluidi povjerenja“), preporodio region (1970-1990) i kidisao u poduzimanju svih mjera da se održi na vlasti i korištenju beneficija. Teško je podnosio prigovore, a kritike trpio samo od onih koji su viši hijeharhijskih nivoa. Bio je spreman prignječiti svakog da bi sebe uveličao, pa makar to bilo za debljinu dlake. Poznat je kao beskompromisan borac u ostvarivanju svojih nakana (javno: samoupravnih društveno ekonomskih odnosa,..) koje često puta i nisu bile u potpunosti usaglašene i društveno opravdane. Voli držati lekcije pa i o onom u šta se nedovoljno razumije. U nebrojenim bileteralnim razgovorima (tokom 130-tak dana prvog Egzodusa 1994. na Kordunu) spočitao sam mu svega i svačega (zajedno smo proveli dobar komad djetinjstva 1955-tih u Vidovskoj), između ostalog, kako je do podne gradio, a poslije podne rušio državu. Malo se obazirao na poštivanja ljudskih prava, a doprinos u unapređenju intelektualne misli i građanskih sloboda nije mnogo zauzbijao. Sve (ne)formalne optužbe na svoj račun doživljavao i interpretirao kao politički motivirane-sračunate na njegovo diskreditovanje i rušenje Agrokomerca kojeg je doživljavao kao svoje peto dijete. Prakticirao je special odnose sa probranim osobama svog povjerenja kao svojevrsne obavještajce pomoću kojih je uglavnom komunicirao sa masama. Imao „stand by” skupine spremne za „mobilizacije” masa! Posebne odnose imao je sa svojim imamima i policijskim šefovima. Za sve pogreške krivi-odgovorni su drugi, a pred sudovima prihvata krivice svojih saradnika. Neviđenu tvrdoglavost pokazao je polovinom 1984. kada je Izvršno vijeće SRBiH saopćilo svoje zaključke u vezi konsolidacije i daljnjeg investiranja u Agrokomerc te u jesen 1993. naturajući Inicijativu o Autonomiji narodnim izabranicima. Procedure je bagatelisao kad god je mogao, a protokole teško podnosio. Oficijelne organe je trpio kada je bilo po njegovom. Teško ga je ubjediti suprotno njegovim nakanama, da nešto ublaži ili od nečeg odustane. Bio je organoleptički bolećiv na sirotinju i neimaštinu, a suštinski?! U svemu više darežljiv nego u gotovini, kome ne mora. Lako se zaduživao i nije mnogo brinuo o izvršenjima pojedinačnih obećanja, odnosno ista su bila uslovljavana (kada se vratimo i pokrenemo Agrokomerc,…). Samo je jedan Kladuščanin 2013/14) uspio na riječ posuđenu veću svotu novaca (oko 100 hiljada KM) povratiti demostracijom „nasilja”. Nesenzibilan na revanš za „good services”. Javno je olako „opraštao”, ali je više zlopamtilo! Malo je žrtava na kojima nije spreman da ostvari svoje naume-interese (novce i monopol Agrokomercu). Prešutno tolerisao kriminal, otuđivanja imovine, zakidanja kupaca, potkupljivanja svega i svačega, ali u tim radnjama nije direktno učestvovao (osim u ratno doba). Nije se libio pokroviteljstva grubih povreda zakona kao npr. koncem 1986. pri upadu u platni sistem države plasiranjem lažnih telex platnih naloga. Umjesto pisma izvinjenja i disciplinskog progona Alije Aleševića početkom 1987. Abdić ide „pod noge” (proljeća 1987) Dušku Zgonjaninu, republičkom sekretaru policije („došli smo u glupu situaciju”). Nije se zadovoljio svojim fijaskom pa u „igru” uvlači Hamdiju Pozderca (1924-1988). Danonoćno može biti budan koristeći kratkodnevno više puta polusatne odmore pretežno u sjedećim položajima (malo žmirne), a noću kratkosatna spavanja u krevetu. Kafu obilato koristio, alkohol nikada. Od društvenih igara (šah, kartanja,…) ne zna nijednu. Vrlo je izbriljiv za hranu i piće, gadljiv na prljavštine. Volio narodna jela, voće, povrće,… Ne znam čije je liječničke i denstist usluge preferirao, ali je rehmetli Salih Brico bio često na dispoziciji. Lijepo i ukusno se odijevao kod biranih krojača. Znam pouzdano da je Irma jedno vrijeme brinula o garderobi, posteljini,… Cipele su morale biti izrađivane po narudžbi. Početkom 1980-tih suočava se sa ozbiljnjim medicinskim problemima (nije poznato kako je postao invalidan u lijevu nogu, urođeno ili povreda u ranom djetinjstvu) kada je dijagnosticirana rinitis i astma (teška forma preludne groznice). Neki su primjećivali i naglašene shizofrenijske karakteristike o čemu se 1987-ih moglo čitati i u printanim medijima (Mato Andrić, predsjednik Skupštine SRBiH).
U ranoj mladosti u rodnom selu povremeno je ašikovao sa par svojih vršnjakinja, na bunaru (ledencu) u blizini svoje kuće (dvije Hatidže,..), odnosno onom što je zatrpan iza današnjeg stambenog objekta u Donjoj Vidovskoj ili bunarskim stazama gdje su najljepše Dolićke dolazile (Sećime Hasanova,…) po vodu. Tokom školskih ferija družio se sa pripadnicima svog i mlađeg uzrasta, posjećivao seoska veselja, obavljao poljoprivredne poslove, ribario, pravio kupališta, dovozio kamen za gradnju puta Barake-Vidovska, izgradnju štale,… Nije bio sklon druženjima u širem smislu izvan strogo interesnih krugova. Polovinom 1965-tih bio je omeračio na dvije srednjoškolke, stipendistice Saniteksa, od kojih se jedna nije pojavila po završetku škole u Zagrebu. Prije ženidbe sa Fazilom važio je za fajtera-švalera, a malo poznata je i „ljubavna afera” sa učiteljcom Mirom kad se dočepao garsonjere 1963. Od sportova obožavao boks. Davao je prednost „ideološkim prijateljstvima”, a takva su ograničenog trajanja. Ne upušta se u otvorene javne polemike, a na direktna pisma ne odgovara! Medije (ne)prati, ali zna kad ga očepe! Voli pisati autoritetima, a zadnjih godina i cirkularna pisma (2012. na 870 adresa). Zamjera mojim škrabanjima zbog pozivanja na publikacije, a tamo pretežu „laži”! Među velike sumnje njegovih preduzetničkih sposobnosti i ostvarenja jesu svakako izostanci zajedničkih poslovnih poduhvata (zajednička ulaganja sa inopartnerima, udruživanja rada i sredstava na Yu-prostoru, u novije vrijeme javnoprivatna partnerstva,…) sa poslovnim parnerima iz razvijenijih država-regija, zakržljalo spoljnotrgovinsko poslovanje koje se obavljalo preko više firmi lociranih u centrima (Zagreb, Beograd, Sarajevo,…). O liderstvu ne može biti govora, jer lider mora prednjačiti u modernim percepcijama temeljnih vrijednosti, poštivanju institucionanosti, transparentnosti,…
Abdićeve osobne kvalitete i mane, njegovi ispravni instikti i zablude, dobra rješenja i teške greške su dominantno odredile kladušku povijest posljednje decenije minulog i prve decenije 21. stoljeća. Tek polovinom druge decenije 21. stoljeća brojni Kladuščani mogli su spoznati razmjere moralne i materijalne devastacije Kladuše proteklih 20-tak godina pod Abdićevim pokroviteljstvom i u izvedbi DNZ stranke. Promocijom Koncepta „Unaprijedimo Kladušu zajedno” (jesen 2013) i publikovanjem Biltena za društvena kretanja (2014/16) vjerodostojno je prikazano nazadovanje Kladuše promatrano kroz strateške pokazatelje razvoja (npr. od 1998-2012. Kladuša je ostajala bez oko 80-tak radnih mjesta na godišnjem nivou), povrede ljudskih prava, zakidanja građanskih sloboda,… Šta kazati o osobnoj hrabrosti i procjenama Fikreta Abdića? Hronološki promatrano, Abdić je ispoljavao primjernu hrabrost neovisno o kvaliteti svojih procjena. Sve do 1984. hrabrost i procjene se uglavnom podudaraju, a poslije hrabrost ostaje, čak se osnaživa, dok strateške procjene rezultiraju (ne)povoljnim ishodima, neke katastrofalnim. Najprepoznatljivija Abdićeva dobra odlika jeste da se nikad nije moglo primjetiti ništa od nacionalizma i šovinizma. Sa kim i zašto bi se Abdić mogao uporediti sa već opisanim poznatim ličnostima? Po ukupnom profilu gotovo ni sa kim! Na prvi pogled, kao npr. findranje uz vitar i-ili plivanje protiv struje, vidovi obrazovanja, nagrađivan-osporavan, slavljen i napadan, heroj-profiter i zločinac,… ima sličnosti sa norveškim nobelovcem, Kunt Hamsun (1859-1952) rođen kao Kund Pedersen. Mlada Kladuščanka, Jasmina Miljković, je 2014. na sarajevskom Filozofskom fakultetu napisala „magistarski rad” na temu upoređivanja beha ličnosti (Gradaščević, Blum, Abdić). Prvim povratkom u Veliku Kladušu poslije egzodusa augusta 1995. u jesen 2012. nije posjetio mezarja smrtno stradalih (Dubrave, Gradska džamija,..), krenuo u nove polarizacije, uspostavio koalicije sa SDA, na izborima 2016. izabran sa oko 9.000 glasova za načelnika Velike Kladuše. Slijedi izbor-osvrt na neka vremenska razdoblja-događaje, a zainteresovani su pozvani da se uključe shodno svom interesovanju. Velika Kladuša, 04.12.2017. ramoh45.07@hotmail.com