Tokom oktobra i prve polovine novembra 2017. zainteresovani gledaoci u večernjim satima mogli su odgledati većinu od ukupno najavljenih 16 epizoda serijala TVUSK-a pod nazivom „Svi zločini Fikreta Abdića“, autorice Ajše Pehlić. TV-serijal počinje bombastično napadnim riječima ispisanih velikom slovima: OTIMANJE ZEMLJE, KRIMINAL, IZDAJA, LOGORI,… Ciljevi i svrha tv-serijala su teško dokučivi, sem jeftine propagande (laži) i populizma. Već nakon prvih par serijala moglo se uočiti komotno trošenje javnog novca za nedovoljno aktuelne, dokumentovano upitne, edukativno nikakve svrhe i ozbiljni deficiti ambiciozne novinarke oko činjeničnog poznavanja dva strateški važna događaja (Afera’87 i Bratorat 1993/95) krajiške recentne prošlosti. TV-serijal je pripremljen na osnovu knjige istoimenog naslova iz 1997., autora Emina Huskića. Po navedenoj knjizi, haman pa sve je zločin: elektrifikacija, industrijalizacija, iskorjenjenje nepismenosti, eliminacija endemskih bolesti, trajno snabdjevanje sigurnom pitkom vodom (290 lit/sec),… Za svekoliku krajišku javnost bilo bi korisnije da je autorica uzela kao podlogu serijala knjigu „Zapečaćeni džennetski napitak“ (Sarajevo, 1996.). Profil Fikreta Abdića (1939) se već uobičajeno pristrasno nastoji utuliti u glave mlađih populacija čime se potvrđuju nakaradne percepcije i implementacije temeljnih vrijednosti (pravednost, istinitost,…). Fikret Abdić, kao i svako ljudsko biće na svijetu, mora se posmatrati na svaki mogući način, u svim segmentima i vremenskim kontekstima. To je univerzalni princip koji poznaje moderno čovječanstvo i kojeg se pridržava civilizacijski svijet, a posebno osobe koje se bave javnom publicistikom. Ovaj princip u BiH snažno promoviše Mustafa Spahić i ostali! Shodno navedenom principu pošteno je Abdića do 1986. (znači do kriminalnog upada u platni sistem države) posmatrati kao idola. Oni koji u navedeno sumnjaju neka vide koliko je prestižnih nagrada do tada dobio, koliko je Kladuščanki koje su u vaktu 1970-1987. rodile mušku djecu i dali im ime Fikret, neka činjenično ostvare uvid u agrarno tehnička unapređenja nastala neposrednim doprinosom Fikreta Abdića, neka… Jedno je Fikret Abdić do konca 1986., idol u pravom pozitivnom smislu, a drugo je poslije 1986., nažalost, naivčina do zla boga. Najbolje se sam definirao naslovom svoje knjige „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Rijeka 2016.). Pošteno je na kantar staviti dobro i zlo pa neka svako za sebe procijeni šta preteže. Kako god procjenjivali ne smijemo zaboraviti da još uvijek više od 9.000 mentalno zdravih Kladuščana, što je samo 2% manje od polovine raspoloženog biračkog potencijala Kladuše, podržava Abdića, slijedi njegove ideje,… Sa većim brojem glasova na području Cazinske krajine može se pohvaliti još samo Nermin Ogrešević, gradonačelnik Cazina. Pitanje je da li bi svi oni koje je Ajša ugostila u serijalu na demokratskim izborima dobili zajedno s njom na čelu više glasova od Fikreta Abdića? Moj roditeljski odgoj, dosadašnje reference, kritičko promišljanje i javni stavovi o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mog zavičaja, Cazinske krajine, ne dozvoljavaju prešućivanja trošenja javnog novca u suspektne projekte. Kada bi USK-a imala odgovorne poslanike u Skupštini onda bi se ekspresno naredila istraga koja bi problematizirala utrošak par desetina hiljada KM za emisije veoma sumnjivog dometa u kontekstu ovako izražene besparice. 
Činjenično o prvih 10-tak epizoda tv-serijala
Prva riječ u tv-serijalu Ajše Pehlić „OTIMANJE ZEMLJE“ nije ničim vjerodostojnim potkrepljena i samim time je notorna laž. Neka mi urednica tv serijala Ajša Pehlić podnese vjerodostojan dokaz da je Fikret Abdić osobno ili bilo tko drugi bilo kome „oteo“ zemlju javno se obavezujem na naknadu štete! Tačno je da budžet Velike Kladuše zadnjih 20-tak godina isplaćuje basnoslovne naknade za (ne)dovršene ekspropijacije iz predratnog vakta. Isto tako je tačno da Ejub Alagić i Husein Delić na funkcijama predsjednika odnosno načelnika nisu u određeno vrijeme (1995-2000) na primjeran način pravnim sredstvima zaštitili budžet od pohlepaša, bivših vlasnika zemljišnih parcela i dvorskih instruktora koji su obavili potrebne (pred)radnje da se budžet može perušati. U Cazinskoj krajini su padale glave za međe, a o otimanju nema ni govora! Da nije bilo nepravdi oko manipulacija sa ekspropisanim zemljištima, jeste! Ako ambiciozna novinarka i njeni mentori žele zbilja istinski javnost obavijesti o „otimanju zemlje“ u bajkovitoj Čaršiji neka počnu od Ejuba Alagića i Irfana Redžića koji bi trebali argumetnovano prezentirati kakvo stanje na području imovinsko pravnih poslova su zatekli koncem 1990. kada su preuzeli vlast poslije napuštanja totalitarizma, a kakvo predali Huseinu Deliću i Ismetu Hušidiću kocem 1997. pa redom Sulejman Behrić, Adamil Mulalić, Jasmin Hušić, Fikret Silić, Edin Behrić,… Među navedenim osobama ima kljunaša koji i danas pune džepove uz Abdićevu blagonaklonost, a vjerovatno i osobnu korist. O tome puno zna Ismet Hušidić i sadašnji savjetnik Husein Delić, a poneki kladuški advokati imaju i nešto „dokaza“!
Nažalost, u ostalim riječima (kriminal, izdaja, logori,..) ima Abdića posredno i neposredno, ali je to kroz tv-serijal prilično diletantski i voluntaristično prikazano. Tužno je ako autorka serijala smatra da su njeni likovi u epizodama „cvjećke“! Povelik je spisak Krajišnika koji su se dobrana onovčarili kroz ratno profiterstvo, pljačkašku privatizaciju, kupovine po diskontu deviznih knjižica, certifikata, radničkih potraživanja, postratnih klijentalističko povezanih družina, naknada-potraživanja po osnovu logistike 5. Korpusu Armije Republike BiH, manipulacija sa humanitarnom pomoći i donacijama, pljačke privatne imovine Kladuščana,… Između veoma zgusnutih događaja tokom 1993. do proglašenja Autonomije (27.09.1993.) spomenuću dva koja i učesnici u tv-serijalu spominju na svoje načine. Tenkovski upad na područje Bos. Bojne koncem aprila (27-29) 1993. je primjerno opisan (feljton, knjige, svjedočenja,..), ali još nije sasvim znano: da li je napad dogovorio Fikret Abdić, kako tvrdi Ramiz Dreković (knjiga „U obruču“) i-ili je napad utanačen od strane Komande 5. Korpusa ARBiH, kako tvrdi Mehmed Koštić. Ono što je o navedenom događaju u tv-serijalu ispričao Izudin Saračević (1957) je smovoljna improvizacija! Nekoliko dana prije Ženevskih pregovora oko BiH (polovinom juna 1993.) Klub intelektualaca Velike Kladuše organizovao je javnu tribinu na temu: „Ženeva i Okrug Bihać“ u prostorijama kino sale Centra za Kulturu „Zuhdija Žalić“. Sala je bila prepuna (oko 300 osoba). Ovog skupa se nemušto prisjeća Mirsad Veladžić (1956) u tv-serijalu kao nekakve grupe kojom je „dirigovao“ Fikret Abdić. Istine radi, u pitanju je Udruženje građana pod već navedenim nazivom organizovano koncem 1992. Klub je upisan u Registar udruženja kod Višeg suda u Bihaću pod brojem 02.03/93. od 02. marta 1993. Od tadašnjeg rukovodstva Kluba još su mentalno svježi prof. dr. Sulejman Kendić, prof. Asim Karajić, prof. Jovo Garojević, prof. Rasim Mujkić,.. koji bi mogli vjerodostojno kazati o navedenoj tribini. Tribini su prisustovali i predstavnici međunarodnih organizacija akreditovani za Okrug Bihać. Moje mišljenje i stav o tv-serijalu „Svi zločini Fikreta Abdića“ Ajše Pehlić (koncept-sadržaj-razrada) jeste bahato trošenje javnog novca za (TVUSK-a poreske obveznike mjesečno košta oko 180 hiljada KM) huškačo jeftinu pristrasnu propagandu sa veoma sumnjivim dometima (vjerodostojnost, edukativnost,..). Ako je navedeni serijal „vrhunac“ općeg potencijala (kadrovi, tehnika, organizacija,…) TVUSK-a onda nije teško zaključiti u kakvom smo stanju u odnosu na okruženje. Kakav bi serijal na temu istine na području USK-a bio poželjan? Zainteresovanim Krajišnicima treba ponuditi serijal istine lišen pristrasnosti zasovan na opće prihvaćenim činjenicama, mudro izbalansiran,… koji će naznačiti „elemente izlazne strategije“ sa kranjim ciljem zaustavljanja nazadovanja USK-a, a posebno Velike Kladuše. Ajši bi preporučio da se okuša u ambicioznijem „serijalu“ sa potencijalnim nazivima, kao npr.: Dekadani sjaj Bihaćke Republike, i-ili USK region relations in Europe: past, present and future perspectives, i-ili Babilon Bihać, i-ili…
Zapažanja o učesnicima tv-serijala
Poznati filozof, povjesničar profesor Pariškog univerziteta Etienne Gilson (1884-1978) je u svojim brojnim publikacijama na više mjesta napisao: „Truth is not a personal affairs, but its discovery is personal/Istina nije lična stvar, ali njeno otkrivanje jeste lično“. Shodno navedenom „aksiomu“ svako ima pravo na svoju istinu samo neka je ne natura drugima i neka ne koristi javni novac za promociju svoje istine! O autorici serijala zbilja ništa ne znam. Nije pomoglo ni googlanje po internetu. Želim vjerovati da se radi o savjesnoj, bogobojaznoj, čestitoj osobi koja primjerno vlada geografsko povijesnim činjenicama Cazinske krajine. Sa modernijim percepcijama i implementacijama temeljnih vrijednosti, nažalost, je deficitarna. Ne znam kakav će završni epilog tv serijala biti? Ako izostanu korisne preporuke o „krajiškim prisegama“ ostaće samo na dovama zahvalnicama režimu (skup društvenih uslova koji su dovoljno čvrsto uvezani raznoraznim pogodostima-privilegijama, ali sa prepoznatljivim klicama svog uništenja) Mirsada Veladžića u vaktu od 1990-2002.
Neposredno učešće u tv-serijalu sa različitim mandatima, ulogama,…uzelo je 20-tak osoba. Poštujući univerzalni okvir u kojem svako ima pravo na svoje mišljenje i da ničije mišljenje ne može promjeniti činjenice, moglo se zapaziti vrlo malo korisnih-poučnih mišljenja, stavova, preporuka. Dominiraju osobna sjećanja, interpretacije iz čega se može zaključiti da serijal nije pripremljen prema unaprijed poznatom sinopsisu, ključnim pitanjima,… Prešućivane su činjenice, kao npr. zašto je došlo do pobune, tko je prvi „potegao“ vojnu silu u rješavanju političkih pitanja, zašto pregovori nisu poštovani,… Ima među njima svakakve čeljadi, igrača za svakojake igre: zvučnih imena, čestitih vjernika, ali po zakonu vjerovatnoće i mušrika, munafika,… Nije pošteno da se o trošku poreznih obveznika javno obraćaju osobe koje imaju nerješenih pitanja sa zakonom! Svaka čast za zasluge koje su pošteno naplaćene. Koliko su doprinijeli „pobjedi“ nad autonomašima još su zaslužniji za nazadovanje USK-a zadnjih 20-tak godina i na novo ustoličenje Abdića 2012. odnosno 2016. godine. Većina ih danas uživa u blagodatima, bez materijalno financijskih oskudica, a nedopustivo veliki broj onih kojima su komandovali na rubu su egzistencije! Svima nam fali više skromnosti, bogobojaznosti, otvorenosti, iskrenosti… Tek kada u svojim sredinama budemo obilježavali Dane bijelih traka, kako se solidarišemo sa Prijedorčanima, onda ćemo biti vjerodostojniji. Tako, npr. Bihać bi kao Dan bijelih traka mogao uzeti dan kada su rehmetli Arifa Vukovića Makija i Adisa Šabića vozali po ulicama, ovdje pogledati kada je misteriozno nestao general Vlao Šantić, i-ili… Kladuščani bi mogli kao Dan bijelih traka obilježavati 21. august kao sjećanje na Prvi egzodus kada je nevino pobijeno 20-tak Kladuščana, i-ili… Brojne knjige autora iz skandinavskih država početkom 21. stoljeća mogu biti veoma poučne Krajišnicima, kao npr. Paranoja globalizacije (Sarajevo, 2002. str. 176) završava riječima: „Društvo, sredina u kojoj je sposobnost slušanja onih drugih postala je važnijom nego ikada ranije“!
Velika Kladuša, 19.11.2017. ramoh45.07@hotmail.com