Generacijski osvrt: trideset godina kasnije (1)

Ako kalendarski važne događaje iz kladuške recentne prošlosti, preciznije druge polovine  minulog stoljeća, hronološki poredamo onda će se pokazati kako august i septembar brojčano i relevantski prednjače. Kada se malo pozabavimo sa generacijskom pripadnošću (generacijsko vrijeme, obično se kreće 20-30 godina) u kontekstu rezultata popisa Kladuščana 2013. (vidi: Tefter 354) onda ćemo saznati da ovaj generacijski osvrt obuhvata oko 11 hiljada Kladuščana širom dunajluka odnosno  oko 3.400 iznad 65 godina starosti (8,5% prema istom izvoru). Ako generacijsko vrijeme malo slobodnije interpretiramo u kolokvijanom smislu onda ćemo „prihvatiti“ da pripadnost istoj generaciji obuhvata sedmogodišnji period, vrijeme polaska u školu i-ili vrijeme sedmogodišnjeg odnosno osmogodišnjeg školovanja kojim je bila obuhvaćena populacija rođena 1940-tih i kasnije. Malo je općina u BiH kojima se „posrećilo“ tokom 50-tak godina više strateških važnih događaja koji su na desetine hiljada Kladuščana ostavili neizbrisive tragove, koji su se urezali u srca i duše, koji su sudbine ljudi izokretale na sasvim nenadane strane, koji su… Da se podsjetimo: radi se o Cazinskoj buni 1950., Aferi Agrokomerc 1987., Bratoratu 1993/95 i dva egzodusa 1994/95.! Naša kultura sjećanja je deficitarna, pa shodno toj činjenici i „obilježavanje“ navedenih događaja stihijski ili nikakvo! Cazinska buna 1950. je solidno opisana, protumačena, rekonstruirana povijesna priča sa epilozima u toku (Rezolucija o osudi masovnog kršenja ljudskih prava…, pripreme spomen obilježja, filmovanje,..). Nažalost, doprinos i učešće Kladuščana u navedenim epilozima je nikakav jer Kladuški senat u vaktu (2007-2012.) načelnikovanja (2004-2012) Adamila Mulalića (1965) nije bio na nivou povijesne uloge. Svi punoljetni Kladuščani zaključno sa 2007. , ma gdje bili i šta radili, koji još drže do sebe i svog zavičaja nebi smjeli biti ravnodušni prema navedenoj strateškoj pogrešci tada vladajuće Stranke.Naši djedovi, očevi, babe i majke  o Cazinskoj buni 1950. ostavili su nebrojene priče, doživljaje, usmena predanja, sudska svjedočenja, isljednička maltretiranja, sjećanja na progone, izuzimanje imovine,… patnje, nedaće i zla. Vrlo malo, ili gotovo ništa nisu samoinicijativno napisali, vjerovatno zbog toga što ih je većina bila jedva analfabetski pismena. Njihovi potomci, dakle 20-tak hiljada punoljetnih Kladuščana, većinom fundamentano nepismenih, mirno su prespavali „rehabilitaciju“ svojih predaka! Kako to  percipirati, protumačiti, objasniti samom sebi i ostalim? Osobno smtram da se može pokušati razumjeti, objasniti, ali „odobriti-prihvatiti“ nikako!Kladuški vakat do augusta 1987. godine

U knjigama je sve važnije opisano, a knjige treba čitati, neko je već davno napisao. Sa statističkom pismenošću Kladuščani nikad nisu bolje stajali: 4,5% analfabetski nepismeno prema popisu iz 2013. godine. Kako stojima sa čitanjem knjiga je posebna priča. Svakodnevni kolokvijalni razgovori su zgodne prilike da se međusobno preslušavamo, a javni istupi Kladuščana sa mandatima ne pokazuju da im je čitanje knjiga ni blizu prioriteta. Posjećenost promocijama knjiga dovoljan je pokazatelj kladuške čitalačke stvarnosti! O posjeti Gradskoj knjižnici da i ne govorimo. Prema dosadašnjim saznanjima temeljenim na javnim publikacijama Kladuša je u pisanu povijest uvedena 1343 godine. Kada, gdje, kako, tko, … je o Velikokladuškom kraju pisano u proteklih 674 godine (2017-1343) je predmet posebne elaboracije koja prevazilazi ambiciju ovog osvrta. Prva i zasada jedina „monografija“ Kladuše poznatog, priznatog, uvaženog Aleksandra Ravlića (1929-2005) pod nazivom „Velika Kladuša kroz stoljeća“, Rijeka 1987., zainteresovanim može pomoći. Svakako to se odnosi i na bibliografiju i arhivsku građu koju je autor knjige naveo na stranici prije predgovora i str. 578-581,  te bibliografiji navedenih izvora koji su neposrednije fokusirani na Kladušu. Od nebrojeno autora koji su pisali o Kladuši, a koje Ravlić navodi u navedenoj knjizi nebi nikako smjeli zaobići Sulejmana Smlatića, posebno radi knjige-skripte „Kladuša i okolina“, 1976.Kladuša kroz publicistiku o Aferi ’87, august 1987-august 2017. godine

Dakle, kada se baziramo na ono što je publikovano o takozvanoj mjeničnoj aferi Agrokomerc 1987. (feljtoni, knjige, relevantniji prilozi u printanim medijima, intervjui, sudski spisi,..), onom što, kako i kada se u Agrokomercu dešavalo do polovine augusta 1987., a publikovano do 2017. je fokus ovog generacijskog osvrta. Među nebrojenim autorima koji su javno publikovali svoje priloge o Aferi ’87 je i 15-tak Kladuščana (Muhamed i Fikret Abdić, Mersad Sarajlija, Emin Huskić, Ešref Hadžić, Esad Šabanagić, Đulaga Alibegić, Ramo Šakinović, Mehmed Koštić, Ibrahim Ikanović, Sead Nadarević, Sulejman Latić, Džemal Ahmetović, Fikret Kudić, Ramo Hirkić,…). Šta, kako, kada je nešto publikovano od navedenih Kladuščana zainteresovanim može pomoći bibliografija i prilozi u knjizi Afera’87., Phoenix 2007. Na osnovu navedenih imena i njihovog spisateljskog opusa može se zaključiti da su Kladuščani veoma zainteresovano i vjerodostojno nastojali opisati-ispričati nedovršenu priču zvanu Afera Agrokomerc. Da li i dovoljno sveobuhvatno? Vjerovatno ne! Šta je sa likovnim umjetnicima, književnicima? Ako tekstove o mjeničnoj aferi navedenih Kladuščana stavimo „pod lupu-povećalo“ onda ćemo lako primjetiti da su veću ambicioznost iskazali braća Abdić, Emin Huskić, Esad Šabanagić, Đulaga Alibegić, Ramo Hirkić,… Ako bi navedene autore „klasificirali“ po generacijskoj pripadnosti lako ćemo ustanoviti da su obuhvaćena najmanje tri generacijska „koljena“ sa sedmogodišnjim razmakom! Stoga bi onima koji pretenduju na veću kompetentnost o „aferi“ bilo uputno malo detaljnije zaviriti u tekstove navedenih autora. Samo jedan od navedenih autora, Kladuščana, ali i ostalih je javno publikovao, ponudio nešto slično „aksiomima“, zaključna razmatranja, sažetak od 10 stavki, „Rezime o organizovanoj i montiranoj mjeničnoj aferi“ (vidi knjigu: Na tragu zločina u Cazinskoj krajini“, knjiga prva/book one, Phoenix 2002., str.253-254). Navedeni tekst je preslikan i u knjizi Afera’87., str.221. Istine radi, treba napomenuti da nijedan autor javnih publikacija o Aferi ’87. nije se doticao, osvrtao na ponuđeni „Rezime…“. Da li to i šta znači? Ime autora navedenog „Rezimea….“ odnosno knjiga može se pročitati u fusnotama javnih publikacija još od davnih 1976-tih, znači više od decenije prije nego je mjenični skandal izbio u javnost! Moj osobni stav o Aferi ’87 jeste da ima dovoljno „štofa“ da se ova povijesna priča smjesti u nekakav završni tekst-zaključke koji bi imali ambicija na nekakav opći plebiscit za širu upotrebu odnosno prihvatljivo „štivo“ mlađih generacija. Osobno smatram da su veoma rijetki pripadnici mlađih generacija koji mogu biti zainteresovani i spremni na isčitavanje desetina kilograma javnih publikacija o Aferi ’87.? Na 254 str. već navedene knjige „Na tragu zločina…“ piše „Glavni organizator i kreator mjenične afere je vaninstitucionalni centar moći u Beogradu, a visoki državni, politički i privredni funkcioneri na svim nivoima su svojim (ne)svjesnim (ne)činjenima osnovni krivci uzrocima i posljedicama afere. Afera je mudro osmišljena, dobro organizovana  i još bolje ostvarena. Osnovni ciljevi su postignuti, nastradali funkcioneri su žrtve vlastitih nebudnosti i naivnosti, a učinjeni genocid nad stanovništvom Cazinske krajine samo potvrda centralnih vlasti o kontinuitetu njihovih zločina prema velikom broju lojalnih građana i poštenih poreskih obaveznika“! Slijedi nastavak: Relevantna saznanja o Aferi ’87 između 2007-2017.(2) Velika Kladuša 04.augusta 2017.    ramoh45.07@hotmail.com