Kladuški idoli, junaci, legende, mitovi, znamenitije ličnosti
Vođenje je proces gdje pojedinac utječe na skupinu pojedinaca radi postizanja zajedničkog cilja. Definiranjem vođenja kao procesa ističe se da nije riječ samo o osobini vođe već i o procesu koji se odvija između vođe i skupina pojedinaca. Proces znači da vođa i skupina pojedinaca međusobno utječu jedni na druge. Definiranjem vođenja kao utjecaja naglašava se važnost vođe. Nakon stoljeća istraživanja kako osobine pojedinaca utječu na vođenje stvorena je lista osobina koje bi pojedinac trebao imati ili želio razviti kako bi ga drugi doživjeli kao vođu. Iz proširene liste osobina koje su rezultat rada niza istraživača, izdvojene su: inteligencija, samopouzdanje, odlučnost, cjelovitost, društvenost. Inteligencija ili intelektualna sposobnost, kao osobina vođe, pozitivno je vezana uz pojam vođenja. Sposobnost verbalne komunikacije, moć uvjeravanja i zaključivanje, upućuju da te osobine čine pojedinca boljim vođom. Međutim, intelektualne sposobnosti vođe ne bi se smjele razlikovati previše od intelektualnih sposobnosti njegovih podređenih. Kada se intelektualne sposobnosti značajno razlikuju mogući su problemi u komunikaciji s podređenima, koji teško mogu prihvatiti ideju vođe. (Cijeli pasus preuzet od Jasmine Miljković, Kladuščanka koja je na Fakultetu obavila istraživački rad o „ličnostima“, među kojima je i Fikret Abdić)! Modernijim kombinacijama konvergentnog (novije informacije o već poznatim događajima, ličnostima,..) i divergentnog (novije informacije o nevezanim već poznatim događajima, ličnostima,..) mišljenja, stavova moguće je objektivnije (1) formulisati kriterije-mjerila, (2) identifikovati konkretna imena, (3) vrednovati idole, junake, legende,… konkretnog vremena, područja. Nužna pretpostavka je solidnija obrazovanost za temeljitije poznavanje civilizacije-povijesti, posjedovanje znanja i sposobnosti izbora metoda, metodologije,… U pomanjkanju pisanih vjerodostojnih listnina-priloga nužna su narodna predanja kao nezaobilaznice vezane za idole, legende, mitove,… Tradicionalno je junaštvo kao odlika, karakteristika, osobina najtješnje vezane za defininisanja-izbor konkretnih imena legendi, junaka,… Percepcije junaštva su evolirale od konzervativno-tradicionalnih spremnosti za preuzimanje opasnih rizika po cijenu života (borbe, okršaji, nadmetanja sa smrtnim posljedicama,…) tipičnih za minula stoljeća do današnjih poimanja. Modernije percepcije idola, junaštva na stoljetnoj razmeđi podrazumjevaju spremnsti preuzimanja širokog spektra tradicionalnih rizika (uz rizike po cjenu života i rizike od raznih gubitaka, neuspjeha,…) pa do suvremenijih rizika upuštanja u razne oblike kreativnosti, upornosti, žrtvovanja za razne oblike sloboda, društvenog angažmana, do prepoznatljivosti u po nadprosječnim ljudskim vrlinama dobročinstva, ostvarenih rezultata, uspjeha u raznim oblastima-segmentima društvenog života. Vremenom priče, predanja, zapisi o značanjim ličnostima, idolima, junacima,… oživljavaju sjećanja, povijest, nadahnjuju generacije, a veliki ljudi ostaju veliki za sva vremena.
Malo povijesti, nije na odmet
Legende po kojima su nastala imena naselja (Vrnograč, Todorovo, Podzvizad, Kladuša,…) su detaljno opisana u knjizi „Velika Kladuša kroz stoljeća“ (Rijeka, 1987.) koju veliki broj pripadnika intelektualnih krugova nije ni pročitao. Na osnovu opširne bibliografije iz doba Osmanlija (1500-1878) koja opisuje-dotiče kladuški agaluk, begovate, današnje kladuško tlo (tekstovi razbacani po nebrojenim knjigama) mogao bi se sačiniti nepotpun spisak osoba koje su ostale upamćene-zapisane u različitim kontekstima, kao npr.: knezovi Babonjići; knezovi Šimun i Juraj Kladuški (1435-tih); Malkoč-beg (1558. spalio Kladušu, Bojnu, Vrnograč,…); kapetan kladuški Janko Jhonitzebaum (1558) i sam učestvovao u paljevinama; Mujo Hrnjica sa braćom i četovođom Mustafom Kozlićem (1620-tih); Nasuh, beg-dizdar; dinastija Huseinage Alagića koja je oko 150 godina (1700-tih) obnašala funkciju dizdara (zapovjednik tvrđave-grada,…); vrnogrački dizdar Cerić; kladuški Rizvić, Ibrahim Kapić, Omer Redžić, Mujo Orlanović, Karihan-aga iz Novigrada, dizdar Elezović iz Vrnograča,… U više desetina epskih pjesma koje su pročule ime Kladuše širom dunajluka spominju se brojna imena od koji mnoga imaju atribute legendi-junaka. Iz ovog doba najčešće se citiraju prve strofe pjesme, čije autorstvo je nerazjašnjeno, a glase: „Oj Krajino krvava haljino/sa te uvijek započinju kavge. Ovakva je krvava Krajina/s krvi ručak, s krvi večera/Svako krvave zalogaje žvače/Nikad b’jela dana za odmorka“. S aspekta današnjih precepcija navedeni stihovi se doimaju kao kladuška „marsoljeza“. Među novijim knjigama koje sublimiraju idole, junake, legende, mitove je svakako „Bosanska krajina“ – Historija, Legende i Mitovi, autorice Remize Smajić, Sarajevo 2008. Početkom zadnje decenije minulog stoljeća autori će podsjetiti (npr. Ivan Aralica, hrvatski književnik,..) …„svi koji su odreda čitali epske pjesme mogli su zapaziti da u srcu Krajine, u Kladuši, živio netko za koga guslari tvrde da ga se treba čuvati – „malog Muje od Krajine guje“. Danas koji epske pjesme nisu ni pomirisali znaju za Muju Hrnjicu iz Kladuše i njegovu novovjeku inkarnaciju zvanu „naš Babo““. Opće prihvatljiva konstatacija autorice Smajić (već navedena knjiga, str.154): „Likovi su onakvi kakvim ih je smatrala okolina u kojoj su zapamćenja nastajala, naravno, uz kasnije dopune, česta pretjerivanja“. Iz perspektive 21. stoljeća najprimjernije je idole, legende, mitove ostaviti tamo gdje jesu (bez obzira na dopisivanja-otpisivanja, veličanja-ignorisanja,…), a identifikovati šta anticipirati od mentalno duhovnih obilježja. Logika nalaže da sve što pozitivno korespondira sa temeljnim-univerzalnim vrijednostima (Deklaracija o univezalnim vrijednostima, 1948.) po modernom poimanju civilizovanijih sredina trebamo nastaviti kultivirati!
Nedovršeni biografski kladuški leksikon novijeg doba
O znamenitijim kladuškim idolima, junacima, ličnostima do polovine minulog stoljeća, do sada najverodostojniji pregled publikovan je u prvoj kladuškoj „monografiji“ 1987. godine. Kasnije su publikovane i kompletnije knjige, kao npr.: Drmeljevo, svjedok optužbe, Bihać 1994.; Džamije Velike Kladuše, Velika Kladuša 2000.; Osnovna škola u Vrnograču, Vrnograč 2001.; Huska Miljković, Sarajevo 2004.; Sjećanja Kate Hrovat, Velika Kladuša, 2006.; Afera ’87, Phoenix 2007.; Velika Kladušo, ljubavi moja, Velika Kladuša 2007.; Vječiti spomenici, Vrnograč 2007.; Privremeni boravak izbjeglica…1991-95., Velika Kladuša 2008.; Zuhdija Žalić-sjećanja-dokumenti, Velika Kladuša, 2013.; Kladuški doajeni u zdravstvu, Velika Kladuša 2013.; Kladuška radost i tuga-saga o fudbalu, Velika Kladuša 2014.; Monografija Crvenog križa, Velika Kladuša, 2016.;… U pobrojanim i drugim publikacijama smješetena su imena i prezimena nebrojenih Kladuščana koji su se idejama, radom i djelima afirmisali i time postali zaslužni za pamćenja, za svoje mjesto u novijoj kladuškoj povijesti. Nesumnjivo, postoji prihvatljiva bibliografija na osnovu koje je moguće ustanoviti prihvatljive kriterijume i shodno doprinosu u sveukupnom i segmentiranom razvoju (društveno politički, društveno ekonomski, obrazovno kulturni, zdravstveni, sportski, legende iz „naroda“,…) Velike Kladuše i svog zavičaja identifikovati: povijesne ličnosti, naučne radnike, kulturne radnike, prosvjetne radnike, vjerske službenike, vojne starješine, preduzetnike, ljekare, sportiste, narodne izabranike, suce i advokate, novinare-publiciste, pisce-književnike, likovne umjetnike, dobročinitelje i humaniste, narodne ličnosti, istaknute Februarce, (ne)zaslužne počasne građane Velike Kladuše,… Velika Kladuša je prepuna intelektualnih ljenčina iz svih profesija koja tumaraju kladuškim ulicama i graktaju o svemu i svačemu, a veoma malo građanski aktivnih osoba, kao npr. prof. dr. Sulejman Kendić,… Tko su i zašto kladuški doajeni u obrazovanju, kulturi, privredi,….?
Narodni izabranici novijeg doba i njihove „legendarne ostavštine“
Praktično svako od 48 naselja-zaseoka na području Velike Kladuše ima svoje idole, legende, junake, poznatije osobe-ličnosti o kojima se nameću brojna (pot)pitanja, u glavi se zavrti svakakvih (ne)zgoda. Čini mi se najzgodnije na kraju dopisati-parafrazirati krajiškog književnika iz Mutnika, Izeta Perviza (1969), koji pišući o legendama (magazin Stav, 08.09.2016.) po prilici piše da je o „legendama lakše sve uzeti zdravo za gotovo i nastaviti dalje. Legende zato valjda i postoje. One nas ukorjenjuju u prostor i uziđuju u vrijeme. S njima mi ga opipavamo, sigurni da smo još tu i da ono prolazi mimo nas, i kroz nas same, izniče iz naših života i kalemi se na naše smrti“. Na kladuškom tlu, na svakom koraku moguće je uplitati se u gusto kolo idola, legendi, a možda u toj činjenici i leži objašnjenje (ne)prijateljskog „sudara-suživota“ dviju civilizacija? Nepostojeći spisak od više stotina kladuških narodnih izabranika (poslanika, vijećnika, članova savjeta mjesnih zajednica, članova džematskih odbora, članova raznih skupština, članova najviših državnih organa,…) poslije 18.11.1990. godine može se lagano dokompletirati. Generacije koje su po starosnoj dobi postale dominirajuće u biračkom potencijalu Velike Kladuše (od oko 26 hiljada 1990. do oko 42 hiljade 2016. godine) naslijedile su solidnu zaostavštinu u svakom pogledu i svakom aspektu. Fušerski decenijski presjek stanja (zaostavština + novostečena bogastva) dokazuje kako se narodni izabranici novijeg doba nisu „snašli“ u opće društvenom pogledu, ali su se itekako snašli u osobnom smislu (uglavnom nahapali tuđe muke). Među narodnim izabranicima od 1990. do 2016. je osobno ili posredno najpoznatija osoba Fikret Abdić (1939), aktuelni načelnik Velike Kladuše sa 9.026 glasova ili 48%. Koncem minule godine promovisao je dugo najavljivanu i očekivanu knjigu interesantnog, izazovnog, inspirativnog naslova „Od idola do ratnog zločinca i natrag“ (Rijeka, 2016.). Hrestomatski osvrt na idola, naslijeđa, zaostavštine, knjige ću nastaviti u narednim Tefterima. Naravno, sve u konkekstu Koncepta Unaprijedimo Kladušu zajedno, koji je, nažalost, prezahtjevno „štivo“ za narodne izabranike, pa iza gospodina Abdića! Ovaj tekst ću završiti pitanjem: Da li je pravedno i pošteno da Fikret Abdić ostane presuđeni ratni zločinac, a njegov ljuti rival Alija Izetbegović (1926-2003.) svetac?! Velika Kladuša, 09.02.2017. ramoh45.07@hotmail.com