Strukturne reforme, a ne zaduživanje osiguravaju naš život
I tako decenija mučno prođe, a bolje sutra nikako da dođe, ostadosmo zakucani u raljama recesije. I ova 2017. godina je u znaku praznog hoda i ako se dan po jutru poznaje ostaćemo na mrtvoj tački. Na kantonalna vrata niko ne kuca iz svijeta biznisa do ponekog „strateškog partnera“ željnog pljačke. Nije paradoks što je ekonomija u USK-u na sporednom kolosijeku kad je u posljednjih deset mjeseci Vlada četiri puta presložena, a zastupnici uživaju u političkoj trgovini i tezgarenju mandata kad bi trebalo davati rješenje za teško gospodarsko stanje u Kantonu. Mreža sukoba interesa obuhvatila je cijelu Vladu, smijenjeno je dvadesetak ministara i ne može se pokrenuti pitanje odgovornosti bilo kojeg ministra, jer ni jedna stranka u koalicijskom tijelu vlasti nema program i ne zna kako rješavati probleme. Pokušavaju se gasiti posljedice, a ne rješava se uzrok. Na političkoj sceni je čisti populizam. Kanton je svako malo u institucionalnoj i političkoj krizi, ne kreće se nigdje, a pogotovo ne prema EU. Vlast bježi u rajsko sklonište i ne želi se pogledati u oči s onim što joj se događa u avliji. Dvije i po godine su prošle od izbora, a od Reformske agende ne cvatu ruže, umjesto ozbiljnih strukturnih reformi svako ispunjava svoju politiku i upućuju poruku skrušenom narodu da bude sabur i očekuje procvat ekonomije, investicije i zapošljavanje. Kanton je bez sumnje značajan igrač u našoj zemlji. Loši ekonomski pokazatelji posebno u fiskalnoj sferi pokazuju da je USK-u potrebna stabilna i čvrsta vlast voljna donositi odluke i usmjeravati provedbu reformi o kojima se ovdje već godinama govori, ali malo ili nimalo radi. Te su reforme potrebne da se preživi u ovom turbulentnom vremenu, a onda uhvati korak sa ostalim kantonima u Federaciji BiH.
Može li Kanton bankrotirati? Umjesto da se bavi fiskalnim sređivanjem budžeta, strukturnim reformama, rasterećenjem privrede i razvojem, unsko-sanska vlast korača utabanim putevima odbrane prevelike javne potrošnje. Vlast pozajmljuje novac za likvidnost kako bi na zajmu (owerdraft, dugoroćni kredit) održala visoki standard državnog aparata i korpus budžetskih korisnika. Dakle, sav pozajmljeni novac troši za pokrivanje fiskalnih neravnoteža u sferi tekućih rashoda na vještačko održavanje standarda javne administracije. Prevelika javna potrošnja dovela je kantonalnu vlast u situaciju da ne može servisirati svoje obaveze. Nemogućnost da redovno ispunjava svoje obaveze ima svoj rok trajanja, a njega određuju vremenski gabariti jeftinog novca na domaćem i svjetskom financijskom tržištu. Od početka 2017. godine fiskalni trendovi su izrazito negativni, poreski prihodi su smanjeni, a akumulirani dug raste (Izvješta Vlade o izvršenju budžeta USK-a za 2016. je neozbiljan i nije za upotrebu, stvarno stanje u budžetu za tu fiskalnu godinu pokazaće revizorski izvještaj).
U ovakvoj situaciji u razvijenom društvu aktivira se mjera štednje automatski putem rezova u javnim rashodima u svrhu izvršenja obaveza svođenjem javne potrošnje u realne okvire. Nemogućnost otplate duga, pa i dalje zaduženje znači samo „reset“ na nižu razinu. To znači kresanje javne potrošnje da bi se kroz smanjenje plata ili otpuštanje uhljebljenih činovnika posla na državnim jaslama smanjila dubioza u kantonalnom budžetu. Ozbiljan pristup zahtijeva od Vlade zatomljenje populističkog poticaja potrošnje uprkos činjenici da je zaštita materijalnog interesa ugroženih interesnih grupa razlog otpora sređenju budžeta. Budućnost života na ovim prostorima nije u zaduženju budućih generacija, već u otvaranju novih radnih mjesta. Postavlja se pitanje koja cjelovita mjera može zaustaviti pohlepu javne potrošnje? Odgovor se nalazi u strukturnim i fiskalnim reformama, ali unsko-sanska vlast za sada ne želi da ih provodi. Država, kanton, grad, opština ne može bankrotirati, jer se nad državom kao suverenim entitetom ne može napraviti stečajni postupak. Zato Kanton treba da izjavi da privremeno ne može servisirati svoje obaveze. I to je to. Piše: Hasan Zulić