Korupciju valja učiniti neisplativom
Već u prvoj godini mandata izvršna vlast USK-a se predala pred teškoćama, nesposobna da čvrsto i hrabro savladava zapreke na putu ostvarenja rezultata, pod utjecajem nerada, neodgovornosti i zbiljskog prezira spram izbornog tijela. Sada je sasvim izvjesno, Vlada Izudina Saračevića ne može iskoračiti u male reforme, izdanke, pa ih odlučnošću i istrajnim radom pretvoriti u jako korijenje općih promjena. Ali, zato može, svako malo zgranuti javnost; odašiljati gaf za gafom, a da pritom ministri i ne trepnu okom. Osobito, proizvodnju gluposti iskazuje Ministarstvo obrazovanja: nakon što je uhljebio 250, za posao nepotrebnih prosvjetara, ministar je izvršio mobbing (nasilje) nad autonomijom Univerziteta u Bihaću tako što je preko prijepornog i zakonski smijenjenog rektora Mirsada Veladžića, zajahao ovu akademsku zajednicu. U daljnjoj nanizanki bešćutnosti premijer najavljuje najavu fiskalne, financijske i strukturalne reforme, i gle čuda: strategiju borbe protiv korupcije. Elem, sredinom novembra prošle godine Vlada je dala saglasnost za realizaciju Reformske agende BiH za period 2015-2018. i imenovala radno tijjelo.
Zadatak ovog tijela je izrada Strategije borbe protiv korupcije, Akcionog plana, te kontrola i pružanje pomoći u ostvarenju aktivnosti određenih tim planom. Koordinator te aktivnosti ministar MUP-a USK-a, šest mjeseci kasnije najavljuje papirologijsku organiziranu borbu i stavljanje pod kontrolu korupcije. Malo sutra ministre, unatoč želji bliski susret sa korupcijom neće se dogoditi. Zašto? Vladin antikorupcijski tim nema jezgro moći sposobno pokazati put kojim se želi ići, e da bi se prevladali otpori, učine nagodbe i obuzdaju negativni trendovi. Ukupno političko stablo Unsko–sanske vlasti nema kapacitet, znanje, samopouzdanje, muda i odlučnost da vadi tumure nepravde i kontrolira tokove novca na relaciji politika – biznis, nema dostatne zakonske regulacije sustavne infrastrukture iza sebe, da otkravi zdrav duh kako bi se izvršio prodor u osinje gnijezdo pokvarenosti. Kako iznjedriti političku volju koja će antikorupcijskom timu dati snagu, kada politička elita na vrhu piramide vlasti, siguran sam, neće opći interes nadrediti zaštiti vlastitog prljavo stečenog bogatstva i osobne zaštite od sudskog progona za teške zločine korupcije pričinjene u poraću. A taj tim i drugi progonitelji potkupljivača otvorili bi Pandorinu kutiju iz koje će dimiti smrad trošenja javnog novca iz budžeta, javnih nabavki i financiranja političkih stranaka. Bože dragi, kad bi odgovorni istražitelji dublje pogledali u revizorske izvještaje trošenja budžetskih para, dobiti iz Unsko–sanskih šuma, poslovne bilanse bolnica, Univerziteta, javnih ustanova…., šta bi sve našli. Kad MMF i Svjetska banka, nai spruženu šaku premijera Fadila Novalića i Željke Cvijanović odgovori obustavom kredita, bh vlast najavi borbu protiv korupcije na nižim nivoima educiraju se činovnici posla, upozna zbunjena javnost, neodlućno pravosuđe i usnula financijska policija. Izvješće se najavljuje u vrijeme kada naša zemlja treba da zaključi financijski program sa MMF i dobije kredit – potporu od 1,05 milijardi KM za otplatu vanjskog duga, javnu potrošnju i za smanjenje pritiska na platni bilans. Već više od godinu govorim da se neće odobriti i povući kredit dok se ne uoči ključan znak posvećenosti vlasti ograničenju korupcije i kriminala, smanjenje budžetskog deficita – održati pod kontrolom budžet – srediti stanje u javnim financijama, reformirati javni sektor, smanjiti subvencije gubitaškim državnim kompanijama i institucijama, dakle dva osnovna sustavna područja iz kojih lučimo promjene: korupcija i budžet. U obračunu s onim koji krše zakon, s tačnošću statističke greške mogu predvidjeti razvoj događaja sa bilo kojom vlasti, bilo kakvom oporbom, ako su zakoni i propisi manjkavi pa omogućuju da se pod plaštom zakonitosti izvuku milioni maraka javnog novca ili ako je pravosuđe nemoćno, očišćeno od znanja i dodatno politički ustrojeno, kad se obračunaju s onima koji zakon krše.
Vijeće ministara BiH usvojilo je Informaciju o potrebi izmjene zakona i podzakonskih propisa u skladu s Ustavom BiH koje bi omogućilo bržu i efikasniju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nešto ranije i federalni parlament odlučio je odgoditi primjenu do 01. 07. 2017. Zakona o suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala (?). Slučajno ili ne, borba protiv korupcije i kriminala za sada je u zastoju i ostavlja se za neka druga vremena, odnosno za političku kliku koje će izvan parlamenta, izvan parlamentarnih struktura odlučivati o tome. Federalni antikorupcijski tim je ovih dana odlučio ponuditi Vladi izmjene i dopune svih zakona koji tretiraju problem korupcije. Ja se zalažem da se posebno pretrese Zakon o dugu, zaduženju i garancijama FBiH, kao izrazito korupcijski propis. Korupcija je ostala zarobljena u zakonima, a mjere iz Reformske agende traljavo se kreću. Ali neće ići dalje, ne može dalje, iako nikakvi dušmani nisu učinili toliku nepravdu BiH i unazadili je koliko je to privatizacija državnog kapitala i isisavanje novca iz javnih preduzeća. Ima mnogo poslovnih pozicija (na razini BiH oko 20.000 državnih preduzeća kontroliraju vladajuće stranke) koje pobjedničke stranke nakon izbora dogovaraju kojoj političkoj partiji pripada koje državno preduzeće. Iako se trude da u javnosti djeluju nepristrasno javna poslovna mjesta prvenstveno služe za uhljeb stranci odanih kadrova i nepotizam. Ova korupcija proizilazi iz toga što naše vlasti vode „rovovsku borbu“ oko toga ko će, putem nepotizma, više svojih kadrova uhljebiti u javnim preduzećima, upravama i ministarstvima (mjerodavna je tu naravno stranačka odanost). Ustvari, javna poslovna mjesta su feudi političkih stranaka, jer javnim poslovnim sustavima vladaju izborni pobjednici. U tim preduzećima vrte se velika sredstva, kako novčana tako i imovinska. Najveći problem korupcije u javnim preduzećima je menandžment ljudskih resursa. On je ovisan od političara, jer su ga postavili, a samim time nepotizmu i korupciji širom su otvorena vrata, posebno u kadroviranju i zaposlenju preko ahbabske veze. Menandžment ima veliku moć, a kad neko nad tom moći nema kontrolu, onda je to korupcija. U javnim preduzećima, zdravstvu i biznisu postoji monopol i velika pritajena ovlaštenja u donošenju poslovnih odluka, a nema mehanizma za utvrđivanje odgovornosti pojedinca. Prvenstveni zadatak partijskog menadžera je da napuni stranačke fondove, zaposli svoje vjerne glasače i putem javnih tendera osigura unosne poslove i visoke provizije s biznismenima s kojima su političari povezani. U sadašnjem pravnom i institucionalnom ozračju suštinska i iskrena borba za dekriminilizaciju društva nije moguća teoretski, a kamoli u praksi. Može li se korupcija staviti pod nadzor? Korupcija se u nas primila iz korijena i učvrstila, raste kao pečurke poslije kiše. Neće nestati, iako se mnogi tome nadaju. Međutim, ona ne smije da izaziva reformske procese, a ni da bude strano tijelo. Ako se klin klinom izbija, onda korupciju sustava valja napasti smišljeno i organizovanim mjerama kako bi se učinila neisplativa. Vlast–zakonodavni i izvršni organi, pravosuđe, policija, nevladine udruge i organizacije, sindikat i konačno građani, snose podjednaku odgovornost za bujanje ove društvene pošasti. Nužno je ono što u zemlji nema ni snage ni želje da se suoči sa ovim zlom; pretresti cijeli sustav, izvršiti promjene u zakonima koji tretiraju korupciju i organizovani kriminal, uvesti jasnu odgovornost i čiste mjerljive kriterije za rad neovisnog pravosuđa, osvijestiti ljude u institucijama da ne podstiču korupciju i koruptivno ponašanje. Sve dok se pravosuđe ne otrgne iz ralja politike i kojekakvih igrokaz shema neće biti rezultata. Politička volja na prvoj crti bojišnice je nužna, ali nije presudna. U tom stroju trebaju biti i jake institucije, jer one sprovode mjere. Dok moja malenkost pokušava privući povoljan vjetar u leđa progoniteljima lopova, političari gledaju da se lijepo uklope u svoj stajling (stiling), malo koji poduzima nužne pravne i ekonomske mjere na razini nulte tačke trpeljivosti spram korupcije. Čak pod cijenu da budu dovedeni pred zid ili ucijenjeni naši političari, radije nego da priznaju svoje greške i neznanje, nerad i neodgovornost, pustiće narod da skapa od gladi do besvijesti. Oni uživaju u stanju statusa quo, jer su zatvorena elitna grupa koja se brine o svojim interesima, a od kriminala i korupcije imaju korist. I dok je sustav do goleme mjere kontaminiran i prenrežen kriminalom, dok se politički sustav pretvara da se mijenja, u većoj mjeri država se pretvara da suzbije duboku i široko rasprostranjenu mrežu korumpiranih državnih činovnika koji su zaposijeli tijela koja se trebaju boriti protiv kriminala barem s plitkom dozom pameti i uljudnosti. A premijer Izudin Saračević i njegov tim uživaju u izgubljenom vremenu kojeg nikada neće naći; dok ministri unose drva u šumu, njihov šef posvuda gotovo svakodnevno obilježava i komentariše događaje iz nedavne nesretne prošlosti, a u privatnim ulaganjima izrađuje selfie. Ako se uspije nadvladati samo jedna tiranija – tiranija statusa quo imaćemo blagoslov. Jedan od mudraca znao je govoriti: zakoni sliče paučini koja hvata male muhe, ali je velike razdiru (F. Bacon). Zato naše strategije propadaju jer nemamo cilj. Kad čovjek ne zna u koju luku plovi, niti jedan vjetar nije onaj pravi (Seneka). Imamo li moralnu vertikalu da priznamo svoje pogreške i jesmo li dovoljno jaki da ih ispravimo? Piše: Hasan ZULIĆ