Zašto i za šta se zadužujemo

„Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili“ – Albert Einstein

Zašto se zadužujemo i za šta trošimo zajmove? O tome analitičari iznose različite stavove. Pridružujem se razgovoru, u pokušaju traženja uzroka ove rizične pošasti sustavnog deficita vladajućih političkih struktura u FBiH i USK-u. Ekonomski je razumno i logično, ukoliko se zadužujemo da bi se financirali razvojni projekti koji predstavljaju izvor nove dodatne vrijednosti gospodarskog rasta, utoliko je taj dug smislen i opravdan. Međutim, mi se zadužujemo za pokrivanje fiskalnih jazova u sferi tekućih rashoda. Drugačije rečeno, mi iskorištavamo raspoložive mogućnosti povoljnih uvjeta kreditnog financiranja međunarodnih financijskih institucija (MMF, Svjetske banke za obnovu i razvoj…) za smanjivanje otplate vanjskog duga, a u nedostatku povlačenja sredstava iz međunarodnih riznica novca, pribjegavamo rizičnim i nepovoljnim komercijalnim zajmovima, trezorskim zapisima i obaveznicama za krpljenje rupa u javnom budžetu, umjesto u svrhe koje bi usporile fiskalnu neravnotežu. Bez MMF, koji nam osigurava kakvu takvu kreditnu sposobnost, time što nam osigurava zajmove pod povoljnim uvjetima, ne bismo mogli pokriti manjkove u budžetu i redovno otplaćivati dug. Decenijska suradnja s međunarodnim financijskim organizacijama temelji se na programu fiskalne sređenosti koja podrazumijeva zakrčivanje rasta javnog duga, ali i njegovo smanjenje na srednji i duži rok. FBiH i USK pozajmljuju novac kako bi na kreditnoj igli održao se visoki standard državnog aparata i korpusa budžetskih korisnika. Dakle, sav pozajmljeni novac potrošen je (i troši se i dalje) na pogrešan način: na vještačko održavanje standarda državne/javne administracije. Manjak priliva u prihod za javnu potrošnju državni aparat je nadoknadio na najgori mogući način: kreditnim zaduživanjem budućih generacija koje će živjeti na ovom prostoru.
U USK-u događa se kriza javnog duga i godinama gomilanog fiskalnog deficita. Naime, u budžetu događa se procedura golemog manjka novca (kantonalni javni dug nadmašio je godišnji prihod). Trošilo se više nego što se oprihodilo, a čije vraćanje sa sve većim potrebama za novcem, kada je para sve manje samo dodatno otežalo. Uzrok zaduživanja valja tražiti u nedovoljnom prilivu novca u javni prihod, što je imalo za posljedicu previše potrošenog novca, loše planiranje i trošenje nezarađenog novca. Budžetski manjak doveo je USK u stanje da ne može servisirati svoje obaveze iz prihoda. Kroničan problem likvidnosti pokrivao se iz zaduženja. Jedan zajam slijedio je drugi. To je vodilo u vijugu daljeg zaduživanja što će se kad tad morati pokriti nekom realnom vrijednošću ili će naraštaj s ovog prostora preuzeti odgovornost vraćanja duga. Glavni krivac raskoraka između prihoda i rashoda u budžetu je, iz godine u godinu, povećana javna potrošnja uz pad javnih prihoda. Prevelika javna potrošnja i rastući javni dug posljedica je činjenice da se troši više nego što se zarađuje, a na taj način nemoguće je smanjiti deficit. Fiskalno neodrživa javna potrošnja nije gaf vlasti nego odsustvo političke volje za promjenu ekonomskog obrasca. Svako povećanje plata u javnom sektoru produbilo je minus u kantonalnoj kasi, a za njegovo pokrivanje uzimani su krediti. Kanton je kronično u nevolji kojoj nije uzrok kriza u zemlji, pa ni golem javni dug, a nije problem i debalans prihoda i rashoda u budžetu. Svi ti problemi mogu se prevladati ako vlast prestane promicati svoje i stranačke interese na uštrb građanskih interesa. Kao i sve vlade od rata naovamo, ni Vlada Izudina Saračevića nema osmišljenu volju i program reformi, a i Skupština iako stoji na mostu koji kao da se ruši, zamrzava svoj ustavni kredibilitet. Deklarativna podrška zastupnika reformskim procesima ne osigurava zaštitu osnovnih vrijednosti kantona i otvara ekonomsko–socijalnu neprihvatljivu perspektivu na duži rok. Odgovornost vlasti spram interesa građana, potiskuje princip gledanja vlastitih i stranačkih interesa zastupnika u skupštini (renta) jer takav pristup ne vodi fiskalnoj stabilnosti i izlasku iz recesije. Štednja je najveći prihod, kaže se u nas. Ona je pogonski motor u procesu stvaranja novih vrijednosti, jer omogućava kapitalne investicije. Ako je štednja loša, odakle čemo namaći sredstva za investicije u realnom sektoru? Jer, investiranje je ulaganje u fizički kapital. Izuzev iz priliva stranog kapitala, investicije se financiraju i iz štednje onog dijela dohotka koji se ne potroši (ostvaren budžetski suficit). Da je štednja, umjesto kreditnog zaduženja, uvedena na vrijeme, mjere uštede ne bi niukom slučaju skrivile sunovrat kantona na posljednje mjesto u Federaciji BiH Razlog sustavnog propadanja su neodgovorne i nerazumne politike u poraću ovog kantona koje proždiru vlastitu supstancu i budućnost. Mahnita i nekontrolisana potrošnja koja je trajala mnogo godina radno je mjesto krize iz koje kanton ne nalazi izlaz. Ako se preuzme rizik za rast realnog sektora i krene u sprovođenje agende onda se stavlja tačka na izbjegavanje unutrašnjih promjena. U tom slučaju, siguran sam da će se osigurati dostatni financijski osigurači i ojačati ekonomska regulacija – financijska infrastruktura iza sebe, uprkos činjenici što je kanton 2010. godine prevario MMF (Ako te je neko prevario prvi put, on je kriv, ali ako te je prevario i drugi put onda si ti kriv, glasi arapska poslovica). Iako javni sektor USK-a živi daleko izvan svojih mogućnosti, vlast u zaduženju nalazi novac za pokriće javne potrošnje. Koruptivan Zakon o dugu, zaduživanju i garancijama u FBiH godišnje omogućuje kantonu zaduživanje kod komercijalnih banaka skupe kamatne zajmove (kratkoročni i dugoročni) za saniranje budžetskog manjka. BH financijske institucije, kao MMF ne naglašavaju održanje makroekonomske i financijske stabilnosti i ravnoteži u podrućju javnih financijama i brodarenju u luku vlastitih izvora sredstava. Reforma gospodarskog i financijskog sustava zahtijeva novu razvojnu strategiju koja podrazumijeva nova odricanja u sektoru osobne i javne potrošnje. Vlada Izudina Saračevića za sada ne prepoznaje sređenje javnog budžeta; fiskalnu konsolidaciju i strukturalne reforme u cilju zaustavljanja brzog rasta javnog duga i poticanje održivog ekonomskog rasta. Sređenje budžeta i reforma javnog sektora predstavlja u izvijesnom smislu postavljanje infrastrukture, to je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za dugoročan i stabilan rast i razvoj. Zadržavanje postojećeg ekonomskog koncepta zasnovanog na zaduživanju i javnoj potrošnji USK vodi u veoma teške godine.
Hasan Zulić, u Gradu Bišću, na smaragnoplavoj Uni, januara 2016.

IMGP7146