„Ako želite sliku budućnosti naroda, zamislite čizmu koja gazi po ljudskom licu – zauvijek“ (George Orwell)
Nedžad Bašić
Malo je napisanih tekstova o kriminalnim ratnim zbivanjima u svijetu i kod nas na samom početku 21. stoljeća koji bi mogli imati motivirajući impuls na stanje duha i morala čovjeka. Većina tekstova koje pišu novinari, znanstvenici ili sami čitatelji ne stvaraju taj refleks potrebe da se utiče na stvaranje novog morala i duha čovjeka koji bi vodili stvaranju nove anti-kriminalne i anti-ratne klime i empatije prema homo sapiensu. Kod nas još uvijek nema takvih tekstova koji bi sa svojom sadržinom direktno upozoravali domaću javnost kako postupci i izjave u javnosti političara mogu da dovodu do stvaranja klime mržnje i straha kod čovjeka što ga može voditi i u najteže zločine. Neki tekstovi koji imaju intenciju stvaranja tog novog morala i antiratnog duha isuviše su suptilni i preopterećeni simbolima koji se ne mogu lako i jednostavno transformirati u politički aktivno upozorenja na zla vremena koja dolaze. Takvi tekstovi najčešće ostaju nerazumljivi i ignoriraju se i praktično odbacuju od običnog čovjeka, što potragu za moralom i duhom mira čini tako očajničkom i uzaludnom.
Ilustrativan je primjer jednog našeg lokalnog političara koji će javno izjaviti „da se više ni zajednički vazduh ne može disati sa njegovim najbližim susjedima“ koji su pripadnici druge konfesije. Po običaju uslijedile su brojne kritike s jedne strane i podrška s druge strane, međutim ni na jednom mjestu nije ponuđeno mišljenje da takva izjava znači direktno podstrekavanje na zločin koji će se pripisati ne njemu nego narodu kojem pripada. Možda bi takvo upozorenje pomoglo lokalnim političarima da se uzdrže od takvih istupa da bi zaštitili svoj narod od globalne marginalizacije, srama i kazne, što bi utjecalo i na sam narod da odbaci takvu korespodenciju svojih političara. Slična je situaciju i u Izraelu. Izjave političara koje su kvalificirane kao platforma za činjenje genocida direktno pogađaju Izrael i jevrejski narod što proizvodi novi veliki talas antisemitizma u svijetu, što Jevreje ubrzano potiskuje na marginu općeljudskog poštovanja i uvažavanja koje su donedavno planetarno uživali u punom opsegu. To se isto dešava i sa Rusima, koji vode osvajački i krvoliptajući rat u Ukrajini, koje više niko ne smatra istorijskim narodom koji je u stanju ponuditi čovječanstvu opće prihvaćene revolucionarne promjene. Stvaranje impulsa otpora prema zločinu koje je čovjek sklon počiniti zbog svojih ličnih interesa i koristi a u ime države, vjere i nacije, nosi prefiks otpora prema autoritarizmu koji razara nezavisnost sudstva, slobodu štampe, slobodu civilnog društva, što definitivno vodi u eliminaciju slobode mišljenja čovjeka.
Rat koji Rusi vode u Ukrajini, koja je zatrpana leševima, zahvaćena paljevinama i prekrivena garežima rata, novi ratni požar u Siriji koji tek počinje da se raspaljuje, užasi u Sudanu pred kojima svijet zatvara oči decenijama, ostaju u dubokoj sjenci zvjerstava i izopačenosti ljudskog uma i morala, u postupanjima i ubijanjima koje provode Jevreji u Gazi, što se ne može opravdati ni sa kakvim uzvišenim ciljevima. I kršćani i Jezuiti, i katolici i pravoslavni i unijati, i muslimani i agnostici, kao da se utrkuju ko će počiniti veći i gnusniji zločin nad čovjekom i to u doba novih tehnologija, novih saznanja, novih ljudskih prava i sloboda i novih vrijednosti čovjeka, a sve to pod indigom svoje vjere, naroda i svoga boga. Izostanak otpora zločinu protiv čovjeka je ništa manje zločin od zločina koji se čini. Za zločine masovnog razaranja, ubijanja, izgladnjivanja, protjerivanja i masovnog silovanja, država, vjera i nacija postaju zastor iza kojeg se stvara „katalog užasa“ mržnje i straha od svog najbližeg susjeda, prijatelja, rođaka.
Ratovi koji se danas vode u Gazi i Ukrajini i na drugim mjestima, stvaraju masovnu „društvenu potražnju“ za novim modelima mržnje i straha kao novim ideološkim oružjem kao instrumentom apokalipse čovječansta koju sve intenzivnije glorifikuje krajnje desničarski populizam, koji se preliva u sve segmenta života homo sapiensa. Mržnja i strah rasplamsava se i pojačava svim „masovnim medijima“ kako bi se intenzivirali talasi panike koji zamagljuju um čovjeka i koji više nije u stanju prepoznati upozorenja koja najavljuju dolazak prokletstva.
Masovna „društvena potražnja“ straha i mržnje koja je namijenjena širenju smrti i prijetnje potpunim uništenjem čovječanstva čini um čovjeka zatvorenim u primitivni bezbolni prostor, otvrdlim na svaku empatiju i racionalnost, što čini sažet „katalog užasa“ na samom početku ovog milenija. U tom „katalogu užasa“, oduzimajući slobodu mišljenja čovjeku, država gradi novi koncept njegove „sreće“. On ne mora ništa da misli, oslobođen je svake odgovornosti, oslobođen je straha, ima samo dužnost da slijedi upute „Velikog Vođe“ i da promoviše mržnju prema onima koji su označeni Vođinim dekretom. Upravo takvo shvatanje i prihvatanje slobode i obožavanja Vođe, kojem se pripisuju božanski atributi – čini homo sapiensa bolesno superiornim, što čini njegov život toliko besmislenim da je teško povjerovati da bi društvo kome pripada moglo opstati.
Ipak to društvo bar privremeno opstaje. “Glad za moći, sadizam i tvrdoća“ onih koji „ostaju na vrhu“ stvaraju nejednakost i siromaštvo što čuva diktaturu, koja sada služi da se vođa održi na vlasti. I zaista. Kada je društvo opljačkano, razoreno i kada živi u ispraznom zadovoljstvu, bez slobode mišljenja i bilo kakvog motiva da se pokrene naviše, moć Vođe nije više sredstvo već samo sebi cilj. Predmet moći postaje moć, a predmet satire, podsmeha, osude i kazne nije više Vođa (država) već sam narod.
U takvom okruženju narod je mentalno pripremljen za manifestaciju iracionalnosti u ljudskom ponašanju, pa čak i u slučaju najtežih zločina (genocida). „Čovjek sve više liči na psihijatra čiji um postaje poremećen prebliskim boravkom s ludilom“. Narod se može osjećati poniženim ali ne i potresenim ili izgubljenim. U takvom okruženju ako bi čovjek težio stvarnosti morao bi se odreći svih darovanih beneficija i neodgovornosti za zločine koje je počinio, što za njega čini isuviše visoku cijenu. Sa odricanjem od slobode sopstvenog mišljenja i sa isušenim mozgom, koji više ne proizvodi nikakve vizije niti kreativnu maštu, čovjek se definitivno poistovjećuje sa mehanizmom tiranije koja ga okružuje. On ne razumije ni njen uzrok ni njenu krajnju svrhu. Nepovjerenje i sumnja, mračne zavjere i njegov mentalni sklop skeptika, čine ga slabim da traga za odgovorom. „Analizirati složenu društvenu pozadinu, pokušati rasplesti splet političkih motiva, proračuna, strahova i sumnji, te razaznati prisilu okolnosti iza njihovog djelovanja izvan je njegovih mogućnosti. Generalizacije o društvenim snagama, društvenim trendovima i historijskim neizbježnostima čine ga sumnjičavim“. On doživljava svoje okruženje kao „duh zla“, što ga sve više gura od racionalnog zdravog razuma ka misticizma okrutnosti. Mistična okrutnost koja se naselila u njemu, neminovno pretvara njegov narod u bezživotno tijelo bez snage i volje da otvori nove horizonte i stvori nove nade za bolju, vedriju i veseliju perspektivu za čovjeka. Baviti se pobunom neslobodnog ljudskog duha protiv racionaliziranog, mehaniziranog, bezbolnog svijeta, nema nikakvog smisla niti koristi. Tom narodu ostaje samo služba u interesu svemoćnog vođe. (*)