Ponosni sin „brazde i opanka“

Rijetko se gdje može naći intervju ili razgovor sa Ešrefom Hadžićem, dugogodišnjim novinarom, pjesnikom i sigurno, jednim od najuspješniji sportskih radnika, ne samo u Velikoj Kladuši već i šire. Tko je u stvari Ešref Hadžić i koliko ga u opće sredina u kojoj je živio više od 35 godina pozna? Upravo to je i razlog što smo ga zamolili za ovaj intervju.

ReprezenT: Želimo za uvod zabilježiti nešto iz vašeg životopisa!

-Rođen sam u Čaglici, 10. maja 1956. godine. Moji roditelji (rahmetli Munira i Latif) su me čekali jedanaest godina. Jedino sam dijete, što znači, bez brata i sestre. Na svoje porijeklo sam veoma ponosan. Ovo kažem iz razloga, što sam rođen u plemenu Hadžića, sa posebnim naglaskom na ono Beganhodžić, kako moje zovu. Taj prefiks smo dobili kao potomci jednog od najvećih alima „Ljute Krajine“ Began hodži Hadžiću, čiji sam i ja potomak. Ipak, ja ponosno kažem. „Ja sam dijete brazde i opanka“! Prva četiri razreda sam završio u Crvarevcu, jer je to bila područna škola a ostala četiri u Bužimu. Srednju u Bihaću i nikad sebi neću oprostiti što sam bio tvrdoglav i inatio se sa tadašnjim profesorom na VP-oj akademiji u Banja Luci Predragom Lazarevićem (kasnije se ispostavilo da je to  ideolog SDS u BiH), da nisam završio Višu pedagošku akademiju, smjer SH, odnosno HS jezik i knjževnost.

U Veliku Kladušu, pod pritiskom mog oca, rahmetli Latifa, dolazim i počinjem raditi 23. novembra 1973. godine. Moje prvo radno mjesto je bilo u Robnoj kući „Agrokomerca“ na odjeljenju tehničke robe i akustike.

ReprezenT: Kako se život tada odvija?

-Odmah na početku svog rada, htio sam da upoznam ljude, njihov mentalni sklop, navike, tradiciju i kulturu. Iskreno, bio sam više nego oduševljen. Kladuščani su nevjerovatno gostoljubivi i istovremeno ponosni ljudi. Imaju pretjeranu dozu inata u svojoj naravi, što je u stvari njihova pokretačka snaga. Veoma brzo sam pokazao svoje sklonosti i afinitet, kao mladi pjesnik i već kvalitetan voditelj (zanat sam ispekao kod rahmetli profesora Ahmeta Kosića u Bihaću) i nastojim po svaku cijenu da se uključim u kulturni, sportski i javni život Velike Kladuše.

ReprezenT: Na kakve ste eventualne probleme tada nailazili pri realizaciji svojih afiniteta?

-Na probleme nisam ali, na podsmjehe i nevjericu jesam. Na jednoj svirci tadašnjeg i slobodno mogu reći nikad boljeg u Velikoj Kladuši VIS „Tamaris“ u Kino sali, zamolio sam ih da u pauzi svirke govorim svoju poeziju. Začuđeno su me pogledali i na kraju dozvolili. Kada me je najavio tadašnji bubnjar ovog sastava, rahmetli Kasim Ćano u sali je zavladao muk, kasnije smijeh i na kraju, kada sam izgovorio prve riječi…tišina. Nakon što sam govorio dvije svoje poeme, posvećene Kladuščankama i Arabljankama, doživio sam istinski aplauz. To mi je bio signal da moram istrajati. I jesam, nakon kratkog vremena sam u jedinom printanom mediju u Velikoj Kladuši listu „Saniteks“, kojeg je uređivao rahmetli Ibrica Miljković.

Na društveno-političku scenu sam veoma brzo uplovio. Bio sam predsjednik omladine „Agrokomerca“ i jedan od prvih saradnika tadašnjeg predsjednika SO-e Velika Kladuša Dragana Trkulje.

Moram naglasiti da je tadašnja Velika Kladuša bilo mjesto gdje se živjelo  u istinskom blagostanju. Ljudi su se uzajamno poštovali, nije bilo nikakvih podjela i iz milja smo je zvali „Gradić Peyton“. Taj period od 1973. godine do 1978. godine je istinski san koji sam budan sanjao. Poslije toga, pogotovo ekspanzijom razvoja „Agrokomerca“, kad u ovaj grad dolaze od zla oca i još gore majke, bijelo svjetske protuhe, koje su ga učinile svojim eldoradom, a pravi Kladuščani su bačeni u drugi plan. Ne bih o tome. Jer morao bih se sjećati svih nebuloza, kako prema meni učinjenih tako i drugima, koji nisu se povinuli zvaničnoj politici tadašnje, apsolutne političke vlasti jednog čovjeka.

ReprezenT: Svoj daljnji životni put nastavljate u drugim sredinama…

-Da. Bio sam prisiljen da radim mnoge poslove, samo da bih prehranio svoju porodicu. Tu moram dodati da sam, od kako sam postao bio radoznao i htio sam da upoznam drugo i drugačije. Taj moj duh i talent koji sam posjedovao otvarali su mi nove vidike i vidio sam tu šansu, koju sam objeručke prihvatio.

Da ne zaboravim da sam kao vojnik tadašnje JNA-e u Ohridu pobijedio sa dvije pjesme „Biljana mojih misli“ i „Ljubilište“, koje su objavljene u tadašnjim „Kladuškim novostima“ koje je briljantno uređivao gospodin Sead Purić (inače moj učitelj u 2. razredu OŠ-e).

ReprezenT: Koji period svog života smatrate najplodnijim, kad je u pitanju novinarstvo i književnost?

-U stvari to su dva perioda od 1984. godine do 1998. godine i period od 2012. do 2019. godine. U prvom periodu sam doživio mnogo toga lijepog. Kruna mog stvaralaštva bila je pjesma „Tvoje ime kao vino“ koju je otpjevao Halid Muslimović i koja se danas smatra jednom najljepših starogradskih pjesama na području bivše Jugoslavije. Maksimalno sam pomogao i Hasibu Murtiću sredinom sedamdesetih da izda prvu ploču za „Beograd disk“, kasnije sam bio producent na prvom albumu Hasiba Obića Hake i Željku Goliku iz Karlovca (Hrvatska) u PGP „Jugoton“ iz Zagreba.

U novinarstvo sam ušao slučajno. Nakon što sam na beogradskom „MESAMU“ upoznao Aleksandra Sašu Markovića, koji je u stvari moj novinarski mentor i koji me uputio i izbrusio za novinarski zanat. Sjećam se njegovih riječi: „Novinar se ne postaje, nego rađa“. Tako, odlaskom Milana Pilipovića i Slaviše Sabljića iz Velike Kladuše nastankom tzv. „Afere Agrokomerc“ ukazala se potreba za dopisnicima „Glas“ Banja Luka i „Oslobođenje“ Sarajevo, kao i „Večernji list“ Zagreb. Šansu sam maksimalno iskoristio i dokazao da znam i umijem biti istinski novinar po mjeri običnog čovjeka a ne po mjeri bilo koje političke vlasti. Vjerovali ili ne nisam dobio saglasnost od tadašnje Općinske komisije SSN-a Velika Kladuša jer nisam bio politički podoban. Čak su me proglasili „Ustaškim vunderkindom“.

U sprtu sam već bio, kao prvi Savezni fudbalski sudija u historiji Velike Kladuše. Nakon konflikta sa Ratkom Mihajlovićem u Savezu Fudbalskih sudija Okruga Bihać, prešao sam u Karlovac i doživio zvjezdane trenutke. U mojoj karijeri, da nije bilo smrti mog oca 1985. godine, daleko bih dogurao. Ipak sam tada stavio pištaljku „na klin“.

Objavom već spomenute afere iz Kladuše kao miševi kad brod tone, dolazi do odlaska, stručnog, sportskog i svakojakog kadra, tako da je NK „Krajišnik“ ostao preko noći bez igračkog kadra. Rahmetli Mithat Šahinović, dugogodišnji nogometaš ovog kluba i sigurno jedan od najboljih sportkih radnika koje je Kladuša imala i pored protivljenja Općinskog komiteta dovodi me za sekretara kluba. Tad sam postavio principe „Savremenog sportskog marketinga“ u klubu i samo zahvaljujući tome, klub smo spasili od gašenja. Moram spomenuti i prijateljstvo sa legendarnim sad pokojnim trenerom Josipom Kužeom, koji nam je kao trener „Borca“ iz Banja Luke i „Dinama“ iz Zagreba (obje momčadi doveo u Kladušu) te tako odblokirao račun kluba, kojeg nam je blokirala „Kladušnica“ d.d. za račune stare i po deset godina i „Agrokomercov“ transport za prevoz, još kad je predsjednik kluba bio Azem Šehić.

ReprezenT: Dolazi rat. Niste se puno dvoumili oko svog uključenja!

-Nisam se dvoumio ni jedne sekunde, ali, nisu me prihvatili iz tadašnjih redova SDA-e čiji član je bio Fikret Abdić. Tek nakon što je izričit bio tadašnji komandant Štaba teritorijalne odbrane Okruga Bihać, major Hajrudin Osmanagić, sam uključen i to u Štab TO Okruga Bihać. U tom periodu od marta 1992. godine do kraja septembra sam radio, tri posla. Bio sam sekretar komisije za razmjenu zarobljenika, ratni novinar i embrio Sektora za moral Štaba. Kao rezultat mog predanog rada je i zbirka poezije (koja se smatra prvom štampanom knjigom od agresije na državu BiH) „Negdje nad Unom i Sanom“.

ReprezenT: Kraj rata ste dočekali kao šef Press centra Ratnog predsjedništva Općine Velika Kladuša!

-Jesam. U to vrijeme nisam bio uniformisan. Već u dogovoru sa rahmetli komandantom 505. VMBr. gen. Izetom Nanićem sam preuzeo ovu dužnost. Još kao pomoćnik komandanta za moral 1. VMBa. sam uređivao emisiju na Radio Bihaću „Svjetlo na kraju tunela“ i novine „Slobodna Kladuša“. Tako da je to samo bio nastavak mog angažovanja s tim, da sam bio oslobođen vojničkih dužnosti.

ReprezenT: Augusta 1995. godine po okončanju rata, postavljeni ste za ratnog direktora Centra za kulturu i obrazovanje i predsjednika NK „Krajišnik“ iz Velike Kladuše. Kako danas sa ove vremenske distance gledate na to vrijeme?

-Prvo da vam kažem nisam želio ni jednu dužnost na koju sam postavljen. Bukvalno mi je naređeno. Mislim da niko živ to ne bi bolje odradio od mene. Ja po prirodi nisam lažno skroman, pa zato i ovako kažem. To što sam uradio na planu kulture, obrazovanja i sporta je više nego što jedan čovjek može zamisliti. U Veliku Kladušu došlo je prvi put profesionalno pozorište „SARTER“ – Sarajevski ratni teatar sa neponovljivom Jasnom Diklić, prikazana je prva Kino predstava u BiH, promocije Enesa Kiševića i Rezaka Hukanovića, održana je Prva smotra folklora itd. Morao sam staviti u funkciju Dječije obdanište, Konjički klub, Nogometni klub, formirati sve ostale klubove i na kraju Općinski sportski savez i sve sam to uspio. Kruna mog sportskog rada je organizovanje prvih, zvaničnih priprema Nogometne Reprezentacije BiH i još mnogo toga.

ReprezenT: Kad bi pravili retrospektivu svog života, što je za vas najznačajnije i najvrijednije što ste uradili?

-Sve gore spomenuto se ne može mjeriti sa mojom djecom: Bisenijom, Sabahetom i Vahidinom. Oni su moj ponos i moj najveći uspjeh. Javne su i sportske ličnosti, dobri roditelji i odlična djeca. Kao nagradu, pored obrazovanja, sve što sam sa njihovom majkom rahmetli mojom suprugom Razom, stekao sam im poklonio.

Razgovor sa Ešrefom je potrajao. Nismo se mogli oteti utisku a da ne primijetimo jednu žalosnu boru na njegovom licu. Nije nam rekao, ali mu je žao što nikad niko ne spominje ovo što je on naveo i što za to nikad nije dobio zvanično priznanje grada kome je dao i halalio (kako on kaže) svoju mladost. Esad ŠABANAGIĆ – urednik