Svaka nacija treba imati definisan svoj interes. Činjenica je da Bošnjaci nisu jasno definisali svoj interes još od vremena Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, ZAVNOBiH-a, AVNOJ-a, tokom višestranačkih izbora 1990-tih godina, ni danas. Istina, u pojedinim periodima navedene su smjernice pozicioniranja našeg nacionalnog interesa, ali one nisu nikada decidno konkretizovane i konzistentno provođene, što nas je dovodilo u nepovoljan položaj. Danas smo kao narod došli u situaciju da imperativno moramo definisati svoj, bošnjački nacionalni interes, ako želimo opstati na ovim prostorima. Pri tome se podrazumijeva da ovaj intres nije jednoznačan i da ga determinira više faktora:

  • država kao narodna svojina, koja ne može opstati bez pravde (Ciceron),
  • jaka ekonomija, kao uslov razvoja kvalitetne društvene nadgradnje,
  • kultura, shvaćena u najširem smislu riječi,
  • kvalitetan obrazovni sistem i
  • odgovorna državotvorna politika.

DRŽAVA se može razmatrati sa više aspekata. Najznačajniji su: pravni, organizacioni i funkcionalni[1]. Sa pravnog aspekta pod državom se podrazumijeva skup institucija, teritorijalnih jedinica, ali i sredstava vladavine silom (institucije zaštite pravnog poretka). Organizacioni aspekt naglašava da je to aparat vlasti i institucija koja ima određene uloge u društvu i za to se one finansiraju porezima koje plaćaju građani. Funkcionalni aspekt naglašava da državni organi vrše ustavom određene funkcije koje se odnose na javni poredak i njegovu stabilnost, te na privredu i njenu stabilnost.

U vezi s naprijed navedenim, ključna obilježja države su:

  1. da ona djeluje unutar fiksnog teritorija omeđenog granicama, te nadzire kretanja     ljudi, novca, roba i usluga preko tih granica;
  1. da ima suverenitet nad tim teritorijem, odnosno nad ljudima i resursima unutar svojih granica, kao i isključivo pravo propisivanja zakona i poreza teritorijalnih granica;
  1. pravno i politički je samostalna, te tretira i upravlja sistemom vlasti pod kojim žive   njeni stanovnici;
  1. ima legimitet, što podrazumijeva da njeni građani, ali i druge države priznaju njenu jurisdikciju i autoritet nad vlastitom teritorijom.[2]
Varoška Rijeka, općina Bužim

S obzirom da država BiH u potpunosti nema ni jedno od četiri navedena (ključna) obilježja i da se ona mijenjaju usljed unutrašnjih i vanjskih faktora, koji su uglavnom za nju nepovoljni, to nalaže neophodnost njihovim ovladavanjem, odnosno vođenjem državne politike kao narodnog dobra, gdje su narodi saglasni o prihvatanju istog prava i željom da imaju istovjetne, zajedničke koristi. Kako su u BiH prisutni konvergentni stavovi, nametnuti od triju nacionalnih oligarhija, gdje je jedna, po pravilu, „kriva“ za loše stanje druge dvije nacije, problem se čini nerješiv, što nije tačno. Naime, ako je Bošnjacima od životne važnosti država BiH, onda oni moraju zastupati i provoditi takvu državnu politiku koja će biti relna i prihvatljiva i za druga dva naroda. To će biti onda kada na odgovornim mjestima budu najsposobniji i najmoralniji ljudi, kojima će javni (opštenarodni) interes biti ispred ličnog i kada će podjednako uvažavati i provoditi politiku društvenog blagostanja za cio prostor Države na pravedan, racionalan i dosljedan način, odnosno kada će podjednake koristi od takve politike imati sva tri naroda i građani u cjelini. Dakle, Bošnjaci moraju zastupati primjenu najplemenitijih vrlina u upravljanju državom u konkretizaciji, a ne u političkom teoretisanju. Iako ovakva teza izgleda teško ostvariva, ona je u našim okolnostima jedino prihvatljiva ako se želi sačuvati racionalna Država. Da bi se to i ostvarilo, neophodno je da državne (javne) institucije i ustanove vode ljudi od autoriteta, gdje su nacionalne vrijednosti stavljene u istu ravan sa univerzalnim vrijednostima, a nekvalitetni i nemoralni (korumpirani) ljudi moraju biti uklonjeni iz vidnog polja. Najkraće rečeno, mi moramo uspostaviti takav sistem koji zaslužuje da ga svi brane, a ne, kao sada, da ga svi napadaju. Dakle, borba za prava Bošnjaka treba da je univerzalna, da bi bila opšte prihvaćena, odnosno da nije uperena protiv drugog naroda. Da bi bili prihvatljivi i za druge, mi moramo prvo eliminisati ono što kod nas ne valja. Time ćemo postati vjerodostojni. I da zaključim: o našim sudbinama treba da odlučuju najbolji i da nam oni budu uzor i mjerilo vrijednosti!

JAKA EKONOMIJA nije samo uslov razvoja kvalitetne društvene nadgradnje, već i uslov racioalnog funkcionisanja države kao institucije. S tim u vezi, makroekonomska politika Zemlje mora odrediti kvantitativne prioritete razvoja (stabilni privredni rast, zaposlenost ljudi i faktora proizvodnje, monetarnu stabilnost, uravnoteženje vanjskotrgovinske razmjene i povećanje bogatstva zemlje i primanja zaposlenih) i kvalitativne ciljeve razvoja (strukturne promjene u proizvodnji, poboljšanje kvaliteta života i sloboda ljudi i samosvijest ljudi da je kvalitetan privredni razvoj uslov za sve ostale segmente društva)[3]. Da bi bh ekonomija postala jaka, potrebno je:

  • da efikasno i pravedno funkcioniše pravni sistem Zemlje, oslobođen bilo kakvog uticaja političkih stranaka. Zakonske norme moraju biti iznad interesa pojedinaca;
  • da se smanji neproduktivna javna potrošnja na nivo ishodišta njenog kvaliteta, odnosno rezati ju za 30% u naredne tri godine. Ovim bi se ostvario iznos za podsticanje industrijske i poljoprivredne proizvodnje oko 1,5 milijarde KM, što bi, nadalje, rezultiralo produktivnim povećanjem zaposlenosti, većim dohotkom, većim iznosima uplata za socijalne i druge fondove od povećane proizvodnje;
  • da se smanje porezi na nivo konkurencije i doprinosi na plate i iz plata zaposlenih, što bi rezultiralo manjim opterećenjem privrede. Ovo je moguće zbog smanjenja izdvajanja za neproduktivnu javnu potrošnju;
  • podsticati inostrana direktna i zajednička proizvodna ulaganja stvaranjem povoljne investicione klime (ustanovljena prihvatljiva poreska opterećenja, lakoća ulaska u izgradnju, sigurnost ulaganja sa stanovišta vlasništva i transfera ostvarene dobiti, neoporezivanje pri reinvestiranju dobiti u BiH i sl.);
  • Centralnu banku BiH transformisati da funkcioniše po tržišnim principima, dakle, da bude faktor razvoja domaće privrede, a ne, kao do sada, da bude zasnovana na dvije ključne pretpostavke: fiksnom kursu KM u odnosu na euro kao sidrenu valutu i mogućnost emisije KM samo u iznosu pokrića u eurima, što je praktično svodi na savremenu mjenjačnicu, a ne kao najznačajniju monetarnu instituciju, koja će, u tandemu sa fiskalnom politikom, doprinositi razvoju Zemlje, jer će njene rezerve (oko šest milijardi) služiti za privredni rast BiH, a ne Njemačke i Švicarske, kao sada! Pri tome, Ustavom treba zabraniti Centralnoj banci da kreditira budžetske deficite javno-pravnih kolektiviteta, nastale kao posljedica velike neproduktivne potrošnje[4];
  • u cilju podsticaja razvoja poljoprivrede, oporezovati neobradivo zemljište i njihove vlasnike dovesti u situaciju da ga moraju obrađivati ili dati onim koji to žele;
  • ustanoviti industrijsku politiku i dizajnirati ju na osnovu raspoloživih domaćih prirodnih i ljudskih resursa;
  • na čelo javnih preduzeća (ustanova) postaviti ljude od autoriteta i zahtijevati da ova preduzeća posluju dominantno na tržišnim kriterijima, a ustanove na principima dobrog domaćina i da ne budu mjesta zapošljavanja (uhljebljivanja) stranačkih ljudi;
  • entitetske razvojne banke ojačati kreditnim potencijalom i staviti ih 100% u funkciju podsticanja industrijske i poljoprivredne proizvodnje. Menadžment i nadzorni odbor ovih banaka mora biti sa stručnim i moralnim integritetom, a ne sastavljen od stranačkih ljudi koji ne znaju osnovne postulate poslovanja bankarstva.

Navedenih devet mjera tretirati kao uslov opstanka svih na ovim, bh prostorima! Ponuđeni koncept ponuditi kao program nekoj od parlamentarnih stranaka ili direktno Parlamentarnoj skupštini BiH na razmatranje i usvajanje.

KULTURU, shvaćenu u najširem smislu riječi, u okviru ove teme, treba tretirati tako da je nepristojno (ali i kažnjivo) da zastupnici svih nivoa (od općine do nivoa Države) budu profesionalci i da žive na račun bh sirotinje. Znajući da će otpor ovom zahtjevu biti najjači, odluka se mora prepustiti onima koji ih finansiraju, a ne njima. Kultura potkradanja Države na svim nivoima njenih javno-pravnih kolektiviteta mora biti eliminisana i zamijenjena kulturom stvaranja javnih dobara. Iako teško, ovo se može postići dosljednjim krivičnim gonjenjem, oštrim kaznama i obrazovanjem. Dakle, kultura zloupotreba mora biti zamijenjena kulturom stvaranja i provođenja od učenika i studenata, do vrha Države. Jer, neznanje pokriveno nezasluženim ocjenama i nerad zvaničnika, takođe predstavljaju krađu.

KVALITETAN OBRAZOVNI SISTEM mora biti ustanovljen što prije, jer je dosadašnji primjer kako ne treba raditi. Radikalna reforma obrazovnog sistema, posebno viskog, može se vrlo jednostavno provesti pod uslovom da ima dovoljno političke volje i intelektualne bistrine, a da je odstranjena iskrivljena ideologija.[5] Ovo se može učiniti putem finansiranja. Budući da postoji mnoštvo javnih univerziteta i da su oni često puta sami sebi svrha, treba donijeti odluku na nivou entiteta o modelu njihovog finansiranja: 1/3 prihoda da univerzitet dobije od budžeta (za socijalne kategorije), 1/3 da univerzitet ostvari od sopstvenih, eksternih prihoda, preko svojih instituta, a 1/3 da plaćaju roditelji studenata koji to mogu i koji hoće da studiraju na datom univerzitetu. Da je adekvatan model finansiranja javnih univerziteta neophodno odmah ustanoviti pokazuje finansijsko poslovanje Sarajevskog univerziteta, koji je u 2018. godini ostvario svega 6% od sopstvene aktivnosti (vrijednosti usluga instituta, fakulteta, upisnina i troškova samofinansiranja i drugih prihoda). Kod drugih, manjih univerziteta, situacija je još gora. Primjenom navedenog modela finansiranja 1/3 + 1/3 + 1/3 broj javnih univerziteta bi se drastično redukovao i smanjio bi se pritisak na budžet. Privatne visoke škole i univerzitete podvrgnuti oštrim kriterijima (kao i javne) pri njihovoj godišnjoj akreditaciji. Evaluaciju (ocjenu) kvaliteta u javnim i privatnim univerzitetima vršiti svake godine, gdje najmanje 1/3 profesora (evaluatora) mora biti sa uglednih svjetskih univerziteta. Ovim načinom brzo bi presjekli stanje u kojem postoji mnoštvo diploma, a vrlo malo znanja. Zaključujem: rukovodioci univerziteta moraju biti hrabri i ljudi sa autoritetom, jer javne ustanove počivaju na autoritetu. Tako, kada govore ti pametni, odvažni i moralni ljudi, drugi trebaju ćutati i prihvatati ono što oni kažu. Ovi sada su prirodna nepogoda i djeluju kao „nacionalni“, kratkoročni i intelektualno limitirani, koji uglavnom imaju samo jednu „dobru“ osobinu: bespogovorno slušaju stranke na vlasti. Sa njima i studentima koje oni edukuju (podučavaju) ne može se ići u ozbiljne sistemske promjene. ODGOVORNA DRŽAVOTVORNA POLITIKA mora biti politika koja zaslužuje da se brani, a ne napada, kao sada. Ona će to postati onda kada u prioritetu bude imala opšti interes. Ovu politiku mogu definisati, konkretizovati i provoditi stručni, moralni i hrabri ljudi. Bez ta tri atributa (sposobnost, moral i hrabrost) nema odgovorne državotvorne politike. Model ovakve politike u BiH djelom je postojao u periodu od početka 1970-tih do 1990-tih godina. Njega treba primjeniti i sada, iako su se okolnosti u Zemlji bitno promijenile. Odgovorna državotvorna politikka treba da se zasniva na slijedećim postulatima:

  • ekonomsku politiku zemlje dizajnirati tako da ona razvojno ravnomjerno tretira cio njen prostor i da pri tome uvažava raspoložive prirodne resurse datog područja;
  • da su ciljevi razvojne politike ubrzani privredni rast, produktivna zaposlenost, uravnoteženje vanjskotrgovinske razmjene i povećano bogatstva zemlje i primanja zaposlenih (jedino tako može se zaustaviti masovan odlazak ljudi u inostranstvo);
  • smanjenje raspona plata između neproizvodnog i proizvodnog sektora;
  • mjerama monetarne i fiskalne politike podsticati domaću proizvodnju na makroekonomskom nivou, a na nivou lokalnih zajednica uraditi i provoditi tzv. međusektorsku analizu odnosa proizvođača i trgovine, odnosno potrošača;
  • pri svakom kantonu, odnosno entitetu i distriktu Brčko organizovati Institute za razvoj, koji bi obrađivali investiciono-razvojne programe i projekte za javni, ali i za privatni sektor, tako da bi, po uzoru na Poljsku, procenat povlačenja sredstva iz Kohezionih i drugih fondova Evropske unije, bio oko 90%;
  • ministri na svim nivoima morali bi zaista biti eksperti za datu oblast. Tu bi stranačka pripadnost (i poslušnost) morala biti eliminisana;
  • s obzirom na paritetnu zastupljenost pri podjeli ministarstava, trebalo bi ustanoviti princip rotacije na državnom, odnosno entitetskom nivou. Naime, neprihvatljivo je da jedan narod drži finansije i pravo od vrha Države i Federacije i u većini kantona, a da pri tome tvrdi da je ugrožen. Dakle, unaprijed je potrebno ustanoviti pravila kadrovskih pozicioniranja;
  • kada su u pitanju nacionalni interesi, onda ni jedan zvaničnik ne bi smio njima trgovati na račun ličnih ili stranačkih interesa;
  • bez obzira iz koje političke opcije bili, Bošnjaci pod bilo čijim pritiskom ne smiju dopustiti da u pitanje dođe Država i njen integritet. Tada bez uvijanja treba jasno reći: to nećemo dopustiti, već ćemo Državu braniti i oružjem! Jer, bez Države BiH, nema ni nas Bošnjaka. U protivnom, postaćemo Palestina!  U Varoškoj Rijeci, jula 2019.       prof. dr. Husein Muratović 061-163-087  husein_muratovic@yahoo.com 

[1] Muratović, H.: Javni dug, poluga savremenih finansija, Primus, B.Luka, 2019., str. 37.

[2] Muratović, H.: Monetarna i fiskalna politika Evropske unije, Primus, 2011., str. 29.

[3] Šire o tome vidjeti kod nobelovaca: Todaro, M.P. i Smith, S.C.: Privredni razvoj, deveto. izdanje, IK Šahimpašić,  Sarajevo, 2006., str.355.

[4] Šire o tome vidjeti u:  Muratović, H.: Centralno bankarstvo, Primus, 2015., str. 136.

[5] Šire vidjeti kod nobelovca Krugmana: Okončajte ovu depresiju, odmah, Heliks, Beograd, 2012., str. 20.