Piše: H. Muratović
Činjenica da je Sabor Republike Hrvatske donio konačnu odluku o skladištenju nuklearnog otpada u mjestu Čerkezovac na Trgovskoj Gori, udaljenog svega 5-6 km od biserne Une kod Bos. Novog, konačno je „probudila“ ljude u BiH da ozbiljnije i institucionalno djeluju. Pri tome se bojim da su u igri dva scenarija: prvi, da se umiri oko 250 hiljada stanovnika koji će biti ugroženi nuklearnim zračenjem na način da se halabuka digne kratkoročno i drugi, da se pred Međunarodnim sudom traži poništenje odluke Sabora Hrvatske, u čiji pozitivan ishod sumnjam.
Poznavajući dosadašnji ponižavajući odnos Hrvatske prema BiH, rješenje problema vidim u donošenju Odluke o izgradnji istovjetnog skladišta na krajnjem jugu BiH, u mjestu Ivanjica, koje je locirano uz samo granicu sa Hrvastskom, udaljeno svega šest kilometara od Dubrovnika. Ovo ulaganje bilo bi i ekonomski isplativo, budući da bi u njega mogli skladištiti nuklearni otpad iz drugih evropskih zemalja. Pri tome se bojim da će Dodik i Čović posegnuti za „vitalnim hrvatskim interesom“, a na štetu države Bosne i Hercegovine. Dakle, mi u BiH dovedeni smo u situaciju da moramo posegnuti za ekstremnim rješenjem, odnosno da klin klinom izbijamo, jer sa „europskim“ hrvatskim političarima ne mogu se problemi normalno i produktivno rješavati, već koristiti ekstremne poteze, kao što ih i oni koriste. Jer, izgraditi skladište nuklearnog otpada uz najljepšu rijeku u Evropi, Unu, i ugroziti živote 250 hiljada ljudi, može neko ko je maksimalno drzak i koji ne mari za zdravlje ljudi koji će objektivno biti ugroženi. Naime, s obzirom da se radi o trusnom, zemljotresnom području, bojim se da će prvi zemljotres otresti sve „argumente“ Hrvatske i da ćemo mi Bosanci pameti doći onda kada nam ona više neće biti od koristi. (*)