Piše: prof. dr. H. Muratović
BiH se ubrzano zadužuje po različitim osnovama i za različite namjene. U 2020. godini povećano je zaduživanje za jednu milijardu u odnosu na prethodnu godinu, a samo za prva četiri mjeseca 2021. zaduženje RS-a iznosilo je 900 miliona. Uz to, obaveze po osnovu zaduženja kriju se na način da se ili lažno bilansiraju ili se nikako ne prikazuju. Naime, tvrdnje bh zvaničnika da smo umjereno zaduženi i da je dug BiH ispod 40% vrijednosti godišnjeg bruto društvenog proizvoda (BDP), da smo po ovom osnovu u povoljnijem položaju od mnogih članica Evropske unije, te da dug možemo vraćati bez problema, jednostavno nisu tačne. Prvo, ukupan unutrašnji i vanjski dug je oko 20 milijardi, a ne 12,2 milijarde, koliko zvanično stoji. Čitaoci se mogu zapitati: otkuda ovolika razlika? Odgovor na ovo pitanje dao je Izvještaj MMF-a, u kom se navodi da dug javnih preduzeća iznosi četiri milijarde eura i da većina ovoga duga nije prikazana, bez obzira što su garanti za njegov povrat različiti nivoi javno-pravnih kolektiviteta Države. Dakle, javni dug BiH je preko 60% vrijednosti BDP-a, što probija limit određen Mastriškim kriterijima konvergencije. Priča da smo u povoljnijem položaju od mnogih članica Evropske unije je za malu djecu. Naime, prošlogodišnje obaveze po osnovu javnog duga iznosile su milijardu i 65 miliona i nisu mogle biti izmirene bez novog zaduženja. Usporedbe radi, Nizozemska ima javni dug oko 80% vrijednosti BDP-a, ali ga uredno i bez problema vraća, tako da je upoređivanje BiH sa zemljama Evropske unije u najmanju ruku bezobrazno.
Odgovor na pitanje dokle se možemo zaduživati, vrlo je jednostavan: zaduživati se možemo sve dok ima onih koji će nam odobriti zajam. Naredno pitanje je: dokle će nam povjerioci htjeti odobriti zajmove bilo putem kredita ili kupovinom naših javnih obveznica? Odgovor je: dok imaju čime naplatiti svoja potraživanja. Jer, kada se potraživanja ne budu mogla naplatiti iz dobiti korisnika ili iz novih zaduženja, onda će se naplatiti poklapanjem hipoteka, odnosno javnih resursa i preduzeća u kojima je Država vlasnik sa preko 51%. A šta će biti kada se i ovaj elemenat ispuca? Odgovor je: slijedi bankrot, bilo otvoreni ili prikriveni. Otvoreni bankrot postoji onda kada država javno obznanjuje a ne može izvršavati svoje vanjske obaveze, pa inostrani povjerioci mogu blokirati njenu imovinu u inostranstvu i onemogućiti joj dalje bilo kakvo zaduživanje na međunarodnom finansijskom tržištu. Otvoreni bankrot neke države mogu proglasiti i njeni povjerioci (kreditori). Prikriveni bankrot postoji onda kada država izvrši prisilnu konverziju (izmjenu uslova duga), kada izvrši prisilnu konsolidaciju letećih (kratkoročnih) dugova u dugoročne, kada stavi van snage klauzule o osiguranju realne vrijednosti duga (zlatne, devizne, robne), kada dug otplaćuje manje vrijednim novcem (iz sredstava primarne emisije). Ovo se odnosi na unutrašnje zajmove i u literaturi se naziva moralnim bankrotom. Od državnog bankrota treba razlikovati moratorij, koji nastaje usljed nastanka vanrednih događaja (rat, velike prirodne katastrofe). Ali, ukoliko se moratorij vrši prinudno, onda je on dosta sličan prikrivenom bankrotu.
Da čitaoce ne bih zamarao o uzrocima javnog duga i njegovom povezanošću sa budžetskim deficitom, vrstama javnog duga, principima zaduživanja, finansijskim teorijama o javnom dugu, načinima emisije javnog duga, uslovima i promjenama uslova javnog duga, javnim dugom kao instrumentom fiskalne politike, učincima javnih dugova, granicama javnog duga i ocjeni njihove održivosti, upravljanje javnim dugom u kontekstu dužničke krize, s obzirom da sam o tome detaljno analizirao u mom udžbeniku „Javni dug, poluga savremenih finansija“, ukratko ću se osvrnuti na karakter javnog duga i na neophodnost racioalnog upravljanja javnim dugom BiH. Prije toga ću navesti da se Država BiH i njeni javno-pravni kolektiviteti dominantno zadužuju putem kredita i obveznica, kao dužničkih vrijednosnih papira (VP). Dakle, država emituje (izdaje) obveznice i prodaje ih na berzi. Za ulazak na berzu ona mora platiti naknadu. Tako je entitet RS za ulazak na Bečku berzu 2018. morao platiti 30 miliona, objaviti Prospekt u kom stoji koja su prava i obaveze emitenta, gdje između ostalog, u jednom članu stoji da ako emitent u roku dospijeća ne bude mogao izmiriti obaveze, imalac obveznice (holder) može da poklopi svaku firmu čiji je Vlada vlasnik sa preko 51%. Agent na berzi vrši kupoprodaju vrijednosnih papira. Pri tome on nije obavezan da prijavi za koga je kupio obveznice, već samo da ih preuzme i plati. Budući da se obveznicama trguje na berzi, krajnji kupac se ne mora znati. To može biti bilo ko: ino kompanija, fond, domaći tajkun, čak i kriminalna organizacija za koju se ne zna. Kod namjeravane prodaje javnih obveznica entiteta RS na Bečkoj berzi javno sam upozorio Ministra finansija u Vijeću ministara BiH (Bevandu) i Guvernera Centralne banke BiH (Softića) da ne daju saglasnost za ovo zaduženje, jer je ono bilo uslov da se RS uopšte može pojaviti na ovoj Berzi. Međutim, oni su brzopotezno dali ovu saglasnost, spašavajući Dodikovu politiku od bankrota, a kupac obveznica bio je ruski oligarh. Slično je bilo i sa zadnjim zaduživanjem entiteta RS na Londonskoj berzi prije nepuna dva mjeseca, kada se od bankrota RS spasio prodajući javne obveznice za 600 miliona, koje trebaju biti vraćene odjednom 2026. Za pristup na ovu Berezu RS je morao platiti 26 miliona, te godišnju kamatu od 4,75%, odnosno godišnji iznos od 28,5 miliona ili ukupno kamate za pet godina 142,5 miliona. Ukupno zaduženje RS po ovoj emisiji obveznica (glavnica, pristup, kamate) iznosi 768,5 miliona KM. Ovom prilikom prećutkujem činjenicu da se ovaj Entitet u prvom kvartalu na domaćem fin. tržištu zadužio za 300 miliona, prodavajući obveznice i trezorske zapise. I kada su bosovi ovog Entiteta shvatili da se više ne mogu zaduživati kod domaćih banaka, jer su prezaduženi, odnosno banke ih zbog rizika nisu bile voljne više kreditirati, nelikvidnost i spas od bankrota potražili su emitovanjem euroobveznica na Londonskoj berzi po naprijed navedenim uslovima. Ono što dobronamjerne ljude ove Zemlje mora zabrinjavati jeste činjenica da su ovo, kao i ono zaduženje na Bečkoj berzi, svojom saglasnošću omogućili Ministar finansija u Vijeću ministara (Bevanda) i Guverner Centralne banka BiH (Softić). Dakle, kada je u pitanju zaduženje, onda tročlana (SNSD, HDZ i SDA) koalicija besprijekorno funkcioniše. Stoga čitaocima ostavljam da sami zaključe ko sve i zašto učestvuje u finansijskom rušenju Države.
Nakon opštih napomena o javnom dugu, ključno pitanje je: gdje su granice zaduženja BiH? Prije odgovora na ovo pitanje treba razlikovati unutrašnje od vanjskog zaduženja. U određivanju granica unutrašnjeg zaduženja u finansijskoj literaturi postoje dva suprotna shatanja. Prvo, ukoliko se sredstva javnog duga upotrebljavaju u produktivne i rentabilne svrhe, ograničenja nema. Jer, finansiranjem produktivnih aktiva, ostvariće se sredstva za povrat obaveza po osnovu zajma. Druga teorija tvrdi da je i unutrašnje zaduženje ograničeno i da zavisi od razvijenosti fin. tržišta, namjena trošenja zajma, iznosa zaduženja države po glavi stanovnika, zaduženosti u odnosu na nacionalni dohodak, zaduženost prema budžetskim prihodima, itd. Vanjsko zaduženje obično je određeno visinom i stabilnošću deviznog priliva, gdje se smatra da otplata sa kamatom ne smije preći 25% godišnjeg deviznog priliva. U ukupnom vanjskom zaduženju 2020. RS je učestvovao sa 48%, FBiH sa 51%, a institucije BiH sa 0,52%, Distrikt Brčko sa 0,48%. Zaduženjem na Londonskoj berzi od 600 miliona RS je dostigao FBiH. Čitaocima ostavljam da sami zaključe kod koga je već u igri prikriveni bankrot.
Sada dolazimo do ključnog pitanja: da li BiH prijeti bankrot i od čega to zavisi? Odgovorno tvrdim da u dužem roku BiH može doći u bankrot:
ako i dalje dugovima bude finansirala neproduktivne namjene, odnosno visoku neproduktivnu ličnu javnu potrošnju u odnosu na BDP, odnosno ako ju ne redukuje bar za 20% i budžetske uhljebe ne skine sa jasala finansiranim javnim dugom; ako sredstva od redukovane javne potrošnje ne upotrebi u proizvodne svrhe; ako se odluke o zaduženju ne budu donosile na bazi realnih tržišnih kriterija; ako se zaduživanje nastavi bez kontrole i pod nepovoljnim uslovima; ako se javnim dugom ne počne stručno, moralno i odgovorno upravljati; ako olako pod hipoteku budemo davali preostale, najznačajnije prirodne resurse; ako i dalje budemo zanemarivali proizvodne namjene, ne obezbjeđivali nova radna mjesta i kao posljedica toga, ako se nastavi trend iseljavanja mlade populacije u inostranstvo. Tada će prvo pucati penzioni i drugi socijalni fondovi, a visoko opterećena privreda neće moći nositi teret ogromnih javnih rashoda.
Na kraju, šta je rješenje? Rješenje vidim u slijedećem:
rezanju neproduktivne javne potrošnje za 20%, odn. u nivou kvalitete njenih učinaka; smanjenju poreskog opterećenja privrede za 10%; smanjenja opterećenja rada za 20%; eliminaciji stranačke tenderske ekonomije; dovođenju u red javnih preduzeća i da ona prestanu biti utočište stranačkih uhljeba i zadatku nedoraslog menadžmenta, koji od svih „kvaliteta“ ima samo poslušnost; da odbornici i poslanici više ne budu dobro plaćeni profesionalci, već amateri; ako ne shvatimo da smo već u prikrivenom i moralnom bankrotu, jer trošimo na stanačku bazu (budžetlije) više nego što je dopušteno i objektivno moguće i ako konačno ne shvatimo da će prirodni resursi biti brzo iscrpljeni (poklopljeni od kreditora), pa će nam tada biti uzaludno gorko saznanje zašto smo došli u situaciju da budemo goli proleteri u vlastitoj zemlji. Tada će ratni i postratni tajkuni i nacionalne poglavice biti na odabranim odredištima i uživati u bogatstvu stvorenom na jadu i bijedi naroda u kojega se sada „kunu“ i iza koga se zaklanjaju. (*)