Kada je 2011-te godine specijalna policijska jedinica upala u oronulu seosku kuću u Lazarevu, nisu ni znali koga su pronašli u mračnoj, neurednoj i zapuštenoj sobi. Posvuda su bile razbacane stare novine i odjeća. Na krevetu je sjedio onemoćali starac, poluparaliziran od posljedica moždanih udara.
Pokraj kreveta na stoliću su ležala dva napunjena pištolja, koje Mladić nije ni pokušao dohvatiti, te njegova stara vojna knjižica i lična karta na njegovo pravo ime. Kada je policajac uzeo dokumente i vidio ime Ratko Mladić, zbunjeno je pogledao starca, ne prepoznavši ga i pitao: „ko ti je ovaj?”. Mladić mu je mirno odgovorio: „Ja sam taj kojeg tražite. Našli ste me“. Na to mu je šokirani policajac, misleći da je riječ o provokaciji, odbrusio: „Nemoj me zajebavati“. Mladić, nekada bahati gospodar života i smrti, transformisao se u uplašenog, usamljenog starca u bijednim uslovima.

Ovako je ugledni britanski novinar i urednik The Guardiana, Julian Borger, u svojoj knjizi „The Butcher’s Trail“ opisao uhićenje „bosanskog kasapina“. Samo uhićenje je bizarno i potpuno lišeno vojne drame, te junaštva i čojstva koje srpski šovinisti nastoje da pripišu skoro svim svojim ratnim komandantima, kasnije osuđenim za ratne zločine.
Borger, a ranije i Tim Marshall demaskirali su i razbili mit o „velikom generalu“, antiklimaks njegova životnog puta, od „velikog“, nacionalnog heroja, čovjeka koji oživljava srpsku mitsku prošlost, do čovjeka koji je uhapšen bez otpora i bilo kakvih pokušaja borbe. Šovinistička srpska politika nastoji da održi mit o nadmoći srpskog naroda, a posebno o njihovim junacima, od izgubljene Kosovske bitke pa do Ratka Mladića. Tome služi i suludo odavanje vojnih i državnih počasti, paljenje svijeća „za pokoj duše generala“, obredi u crkvama i ostali cirkus. Ali to nas ne smije zavarati.

Navodno je Mladić jednom izjavio, odgovarajući na pitanja zašto se brije i nastoji da izgleda uredno da „kako izgledaš na dan smrti, tako te vječnost pamti“. Vječnost i čovječanstvo će Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca, pamtiti kao kukavnog, uplašenog, usamljenog starca, koji je ostavljen od svih, uhapšen nakon 14 godina skrivanja od pravosuđa. Pamtiće ga i kao zlikovca koji je sramota pravog srpskog naroda, ne i onog „naroda najstarijeg“.
Nasuprot ovakvoj mitologiji imamo naše istinske heroje, ljude koji su odvažno stali uz svoj goloruki narod da ga odbrane od klanja i genocida. Generale i komandante koji se, nepravedno suočeni sa sudskim progonima, ne kriju i ne bježe, nego dostojanstveno brane istinu. Braneći ne samo svoju, nego i čast naroda koji su branili. Na njima nam sigurno zavide neprijatelji. Zato na šovinizam i velikodržavne ideje moramo odgovarati radeći za budućnost, ali i sa stvaranjem snažne kulture sjećanja.
Kultura sjećanja ne smije biti samo emotivni trenutak. Ona mora biti utemeljena, organizirana, zakonski zaštićena – jer samo tako može preživjeti i održati sve pokušaje brisanja i zamjene tuđim narativima i mitovima.
Piše: Samir Jašaragić, mr. oec.

