Piše: prof. dr. H. Muratović
Uvodne napomene i pritup problemu
Predmet razmatranja u ovom radu je pojednostavljena međusektorska analiza odnosa domaće poljoprivredne proizvodnje, kao isporučioca proizvoda (autputa) i trgovine, kao primaoca tih proizvoda (inputa), sektora finalne potrošnje (stanovništva) i javno-pravnih kolektiviteta Države, koji bi trebali biti kupci poljoprivrednih proizvoda za robne rezerve i katalizatori ovih transakcija. Iako je međusektorska analiza, odnosno input-autput analiza složenija, u konkretnom slučaju ona će biti pojednostavljena. Istina, da bi se shvatila suština međusektorske, odnosno input-autput analize, ukazaćemo na njeno definisanje, povezanost sektora (grana) proizvodnje, ukazati na direktne i indirektne učinke promjena u nekoj grani na ostale grane (sektore) privrede.
Međusektorska analiza naziva se još i input-autput analiza. Pod inputima podrazumijevaju se ulazni elementi proizvodnje (prometa), a pod autputima izlazni elementi proizvodnje, odnosno proizvodi ili robe neke grane (sektora). Ova analiza dio je kvantitativne ekonomske teorije koja se bavi analizom povezanosti sektora (grana) proizvodnje s ciljem da se utvrdi kako svaka grana (sektor) proizvodnje troši proizvode (autpute) drugih grana, odnosno da su autputi drugih grana inputi određene grane i obrnuto. Nadalje, ova analiza bavi se direktnim i indirektnim učincima promjena u nekom sektoru (grani) na ostale sektore (grane). Počeci ove analize vežu se za Francuza Keneja (F. Qnesnaya) i njegovo poznato djelo „Ekonomska tablica“ (1758.), u kojoj je on analizirao strukturne međuzavisnosti privrede svedene (dezagreirane) na samo tri sektora: poljoprivrenu proizvodnju, nepoljoprivrednu proizvodnju i potrošnju. Međusektorskom analizom detaljno se bavio i K. Marks u svom poznatom djelu Kapital II (1885.). Marks je ukupnu privredu dezagregirao (sveo) na dva odjeljka: odjeljak sredstava za proizvodnju i odjeljak sredstava za potrošnju, te analizirao strukturu njihovih međuzavisnosti. Bez namjere da obrazlažemo njegovu analizu, navodimo da je ona imala značajno mjesto u socijalističkim planskim privredama u okviru petogodišnjih planova. Tvorcem savremene input-autput analize smatra se Rus Valerij Leontijef (1905-1999.), koji je za ovu analizu dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 1973. godine. Kao teorijsku podlogu za međusektorsku analizu ovaj autor koristio je Walrasovu teorju opšte ravnoteže. Sličnost između Leontijefa i Walrasa je u činjenici da je Walras polazio od individualnih proizvođača i potrošača i definisao tehničke koeficijente i što je u fokusu imao zatvorenu privredu, koju je u početku koristio i Leontijef.
Zbog ograničenosti prostora i cilja ovoga rada, u razmatranju input-autput analize ovom prilikom neće se ulaziti u komparaciju postavki Keneja, Marksa, Walrasa i drugh teoretičara, niti u prve input-autput tablice, koje je za američku privredu uradio Leontijef za 1919. i 1929. godinu, gdje je ukupnu privredu ove zemlje dezagregirao na 41 sektor, u radu koji je objavio 1941. godine („Struktura američke privrede“), već ćemo samo navesti da je ova knjiga podstaknula nagli razvoj međusektorske analize u drugim zemljama. Ovom prilikom ne ulazimo u detaljno raščlanjivanje proizvodnog sistema ukupne privrede na određeni broj proizvodnih sektora (grana), jer je nemoguće raščlaniti privredu na toliki broj grana koliko u njima postoji proizvođača, a pogotovu proizvoda, tako da se svaki sektor dobija agregiranjem srodnih proizvodnih jedinica, uz nastojanje da jedinice sektora budu što homogenije s obzirom da to utiče na kvalitet analize. Dakle, manji broj sektora povećava preglednost međusektorske analize, pri čemu odlučujuću ulogu ima cilj za koji se tablica, odnosno analiza vrši (izrađuje). U većini zemalja broj sektora koji su predmet input-autput analize je do 60, a za naš primjer u igri će biti četiri sektora: poljoprivredni proizvođači, trgovina, potrošači i javno-pravni kolektiviteti (kao kupci za robne rezerve). I u konkretnom slučaju međusektorska povezanost sektora izražava se tako da jedna grana (poljoprivreda) isporučuje drugoj grani (trgovini) određenu količinu (vrijednost) svojih proizvoda, potrebnih drugoj grani, u ovom slučaju sektoru trgovine. Dakle, sektor proizvodnje je isporučilac, sektor trgovine je primalac, sektor finalne potrošnje je stanovništvo, dok bi kupac poljoprivrednih proizvoda za robne rezerve, ali i kao katalizator ovih transakcija, trebali biti javno-pravni kolektiviteti Države (entiteti, kantoni). Zbog nedostatka potrebnih podataka, u ovom radu nećemo razmatrati ni tehničke koeficijente između pojedinih grana, već se fokusirati na sintetičke veličine da bi se vidjela zapuštenost poljoprivredne proizvodnje u BiH, odnosno njena podređenost uvoznim lobijima.
Tokovi roba između pojedinih sektora (grana)
Prikazivanje tokova proizvoda (roba) između pojedinih sektora (grana) vrši se u vrijednosnom iznosu. Međusobna povezanost sektora izražava se tako da jedan sektor (grana) isporučuje autpute (proizvode) drugim sektorima kao primaocima. U takvim odnosima svi su sektori ujedno davaoci i primaoci roba. Svaki proizvodni sektor u tabeli međusektorskih odnosa ima svoj redak i svoj stupac. U retku koji pripada određenom sektoru prikazane su prodaje (isporuke) proizvoda toga sektora svim proizvodnim i potrošnim sektorima. U stupcu toga sektora prikazane su nabavke (ulazi, inputi) od drugih sektora, amortizacija i dodana vrijednost. Iz šeme međusektorskih tablica proizlazi da njeni reci pokazuju raspodjelu vrijednosti proizvodnje, odnosno strukturu tržišta prodaje datih proizvoda toga sektora, a stupci vrijednosnu strukturu proizvodnje, odnosno strukturu tržišne nabavke i strukturu prenesene i dodane vrijednosti pojedinog sektora. U našem primjeru međusektorski odnosi su pojednostavljeni. U retku bi trebale biti prikazane isporuke poljoprivrednih proizvoda svim prometnim i potrošnim sektorima, a u stupcu nabavke od drugih sektora. Iako u međusektorskoj analizi uglavnom ne figuriraju dati javno-pravni kolektiviteti (JPK) države, u konkretnom slučaju smo ih uključili, ali kao primaoce poljoproizvoda za robne rezerve i kao katalizatore, koji trebaju da podstiče veću povezanost poljoprivrede i trgovine u BiH.
Input-autput analiza ima statističku i analitičku namjenu i daje okvir za provjeru konzistentnosti podataka o tokovima roba (i usluga) dobijenih iz različitih statistika. Podaci input-autput analize mogu se pogodno integrisati u makroekonomske modele za analiziranje veze između finalne tražnje i nivoa poljoprivredne proizvodnje po sektorima. Tokom vremena razvile su se tri verzije input-autput modela: otvoreni statički model, zatvoreni statički model i dinamički model. Najviše primjenjivan je statički otvoreni model. Međusektorski modeli primjenjuju se u mnogim područjima ekonomske aktivnosti (multiplikatorskoj analizi, analizi zaposlenosti, analizi vanjske trgovine, dekomponovanju faktora ekonomskog rasta, analizi eksternih efekata i sl). Bez namjere da razmatramo primjenu ove analize u navedenim ekonomskim aktivnostima, a u cilju konkretizacije na zadanu temu, pokušaćemo ukratko ukazati kako se promjene u finalnoj potrošnji prenose na proizvodnju sektora poljoprivrede, zaposlenost u poljoprivrednoj proizvodnji, uticaj vanjske trgovine na strukturu domaće poljoprivredne proizvodnje, ekonomski rast preko povećanja u sektoru domaće poljoprivredne proizvodnje i sl.
Obim i struktura uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u BiH
Prema zvaničnim podacima za 2019. godinu ukupna vrijednost uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iznosila je 3.403 miliona ili 9,58% bruto društvenog proizvoda, koji je iznosio 35.510 miliona KM, odnosno 17,45% od ukupnog uvoza, koji je iznosio 19.498 miliona. Za razmatranje „kvalitete“ uvoza, navodimo njegovu strukturu po robnim grupama:
Hrana i životinje 2.488 miliona KM, od toga:
meso i mesne prerađevine 381
žirarice i proizvodi od žitarica 439
povrće i voće 400
mliječni proizvodi i jaja 221
šećer, proizvodi od šećera i med 120
stočna hrana 198
kafa, čaj, kakao i začini 302
Pića i duhan 430, od toga:
pića 354
duhan i proizvodi od duhana 76
Sirove materije, nejestive, osim goriva 485, od toga
životinjska i biljna ulja i masti 167.
U 2020. godini uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda iznosio je 3.049 miliona, što je 5% manje u odnosu na prethodnu, 2019. godinu. Struktura uvoza uglavnom je ista kao i prethodne godine. Razlog smanjenja vrijednosti uvoza vidim zbog slijedećeg:
-manjih kupovina skupljih roba iz uvoza u vrijeme pandemije,
-većih zaliha zatečenih roba iz uvoza na početku (godine) pandemije,
-povećanja domaće poljoprivredne proizvodnje u vrijeme pandemije.
Prema datim statističkim podacima učešće domaćih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u ukupnim proizvodima ove grane iznosilo je 2020. godine 574 miliona KM ili 15,84% u ukupnom sektoru, što je nedopustivo malo. Proizlazi da je neophodno poduzeti niz mjera zaštitnog, budžetsko-podsticajnog i poreskog karaktera za poljoprivredu. Zaštitne mjere odnosile bi se na povećanje carina, prelevmane, kao mjeru kojom se reguliše razlika u cijenama između domaće i uvozne robe (koja je neuporedivo više subvencionisana od domaće) i na uvozne kvote. Najkraće, prva mjera bila bi povećanje carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda, koje su u prosjeku niže od onih u drugim zemljama u okviru CEFTA sporazuma oko 5%., što praktično godišnje iznosi 152 miliona KM (3.049 x 5%). Dakle, visinu carina na poljoprivredne proizvode generalno bi trebalo povisiti za 5%. Druga mjera bili bi prelevmani, kao mjera kojom se reguliše razlika u cijenama između domaće i uvezene robe (koja je više subvencionirana). Efekat ove mjere bio bi najmanje u visini onoga kao kod prve mjere (152 miliona). Treća mjera bila bi uvođenje kvota uvoza u vrijeme berbe (žetve), čiji efekat procjenjujemo na 26 miliona. Cijenim da bi ukupan efekat tri navedene mjere finansijski iznosio oko 330 miliona KM. Iznos ovih sredstava morao bi se direktno transferisati poljoprivrednim proizvođačima.
Podsticaj poljoprivredi bio bi i od direktnog oporezivanja neobrađenog zemljišta, s obzirom da u BiH postoji svega 72.424 registrovana poljoprivredna gazdinstva i preko 30% neobrađenih površina. Procjenjujemo da bi se po osnovu ovoga oporezivanja godišnje prikupilo najmanje 20 miliona KM, što ukupno iznosi 350 miliona KM. Oporezivanjem neobrađenog zemljišta postigla bi se dvostruka korist: 1. prikupili bi se prihodi za podsticanje poljoprivredne proizvodnje, 2. vlasnici neobrađenih površina natjerali bi se ili da zemljište obrađuju ili da ga daju na korištenje onima koji su voljni da ga obrađuju.
Budžetski tretman poljoprivredne proizvodnje u BiH
U budžetu Federacije za 2021. godinu predviđeni su ukupni transferi poljoprivredi od 87 miliona KM, RS 75 miliona i Distriktu Brčko 500 hiljada, što ukupno iznosi 162,5 miliona KM ili 1,71% od ukupnih iznosa budžeta, koji za sva tri subjekta iznosi 9.513 miliona. S obzirom da nismo uspjeli dobiti podatke o podsticajima poljoprivredi po kantonima, a da oni procentualno u odnosu na ukupne budžete nisu veći veći od procentualnog učešća entiteta i Distrikta Brčko, dolazimo do ukupnog učešća podsticaja poljoprivredi svih javno-pravnih kolektiviteta od oko 1,7%, što je najniži iznos podsticaja u Evropskoj uniji, ali i u okruženju. Ovakvom agrarnom politikom direktno se pustoše sela, ljudi tjeraju u inostranstvo, pogoduje se uvoznim lobijima i Zemlja dovodi u totalnu zavisnost od turbulencija na globalnom tržištu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Uz to, u drastično kriznim situacijama, uvoz ključnih roba može doći u pitanje ili će se one morati plaćati neuporedivo više od uobičajenih cijena, što je pokazao slučaj sa pšenicom, kao berzanskom robom, čija je cijena ove godine viša od prošlogodišnje za preko 30%. Jer, što bi rekao stari, dobri Marks, stomaku se ne može slagati, pa je za to samo u poljoprivredi prisutna tzv. „lažna socijalna vrijednost!“ S obzirom kako kreatori makroekonomske politike u BiH donose odluka o razvoju i kako u okviru njih tretiraju poljoprivredu, odgovorno tvrdim da kod ovih „kreatora“ postoji lažna odgovornost za poljoprivredu, uvozno-interesni pristup razvoju i upitna stručnost. Jer, racionalno ne stimulisati resurse koje imamo, ne znači ništa drugo nego neodgovornost. Uz to ili se ne zna ili se zaboravlja da je tlo na kome se proizvodi pšenica koju uvozimo iz Mađarske zatrovano raznim hemijskim tvarima sedam puta više od dopuštenog, a u Slavoniji četiri puta (Agrnomski fakultet Zagreb, 2014.). Na pitanje novinara vodećem stručnjaku za proizvodnju pšenice na ovom Fakultetu, gdje je onda nezagađeno tlo za proizvodnju žitarica, on je odgovorio da je to u BiH. Dakle, ako hoćemo racionalno iskoristiti poljoprivredne površine, zadržati ljude na selu i stanovništvu obezbijediti zdravu hranu i povećati zaposlenost, neophodno je da transferi poljoprivredi budu minimalno u budžetima svih javno-pravnih kolektiviteta bar 5%, što iznosi 476 miliona. Kada ovom iznosu dodamo već obrazloženih 350 miliona, dobijamo ukupan iznos od 826 miliona KM. Eventualne kritičare da je iznos za poljoprivredu od 5% budžeta JPK visok, upućujem da pažljivo pročitaju istraživanje koje sam proveo pišući udžbenik „Efekti javne potrošnje na privredu BiH“, pa će vidjeti da je to samo 1/3 od imperativnog smanjenja neproduktivne javne ppotrošnje svih javno-pravnih kolektiviteta. Za provođenje navedenih mjera treba imati moralne, odgovorne i zadatku dorasle rukovodioce, koji će uz to imati hrabrosti pa na neopavdana zadržavanja na granici pri izvozu naših roba uzvratiti susjedima istom mjerom.
Dodatni podsticaji poljoprivredi realno trebaju biti i od trgovinskih lanaca i trgovine uopšte. Pionirski primjer za ovo dala je kompanija „Bingo“. Naime, ova kompanija sklopila je aranžman sa poljoprivrednicima Bos. Dubice, gdje se obavezala da u vrijeme sjetve avansira sredstva potrebna za obradu, a u vrijeme berbe da po tržišnim cijenama preuzme cio urod voća, povrća i žitarskih kultura. Uz to, kompanija Bingo izgradila je prostor i instalirala dvije velike hladnjače za prijem uroda i zaposlila pedesetak radnika. Ovo je primjer društveno odgovorne kompanije, koji bi trebale slijediti i druge trgovačke kompanije. Da bi pristup podsticanju poljoprivrede poprimio sistemski karakter i odvijao se kontinuirano, ovaj model morali bi podržati i podsticati svi javno-pravni kolektiviteti (entiteti i kantoni). Efekti ove međusektorske razmjene bili bi značajni za poljoprivrednike (ostvarivali bi prihode i ostajali na selu), za platni bilans Zemlje (smanjivao bi se uvoz ovih roba), za zaposlenost (jer je radno mjesto najjeftinije u poljoprivredi) i ukupan ekonomski rast (preko uređene međusektorske razmjene). Budući da modalitet odnosa poljoprivrednika i trgovine (Bingov) već postoji, zadatak Ministarstava poljoprivrede kantona i entiteta morao bi biti njegova konkretizacija na ukupne međusektorske odnose ova dva sektora (grane). Za neprovođenje ove aktivnosti ne smije biti nikakvog izgovora bilo kojeg ministarstva. Jednostavno, ako ovu aktivnost ne bi modelirao i provodio neki od ministara, morao bi biti odmah smijenjen, jer, odgovornost mora postojati i za nesprovođenje raspoloživih racionalnih mjera.
Robne rezerve poljoprivrednih proizvoda
Naredni podsticaj razvoju poljoprivrede moraju biti robne rezerve. Jer, praksa je pokazala da su robne rezerve u svakoj ozbiljnoj ekonomiji neophodne iz više razloga: njima se utiče na stabilizovanje cijena, na sigurnost snabdijevanja stanovništva u vrijeme tržišnih poremećaja i podstiče domaća proizvodnja. Dakle, svaka ozbiljna zemlja robne rezerve koristi kao važan makroekonomski instrument, osim BiH. Činjenica da su Robne rezerve entiteta RS otišle u stečaj, što historija ekonomskih doktrina ne poznaje, a da kantoni u Federaciji ili nemaju robne rezerve ili su iznosi roba simbolični, dovoljno govori o nekvaliteti ukupne politike robnih rezervi. Smatram da bi robne rezerve u Federaciji morale biti na nivou ovoga entiteta (Federacije), a ne disperzirane po kantonima. Jer, postojanje 10 robnih rezervi kantona ekonomski je neprihvatljivo ako ni zbog čega, onda zbog postojanja ogromnih fiksnih i relativno fiksnih troškova, koji bi se eliminisali kada bi robne rezerve bile ustrojene na jednom mjestu.
Vijeće ministara BiH moralo bi podrobno analizirati ne samo obim, već i strukturu uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i prvo odrediti vrste roba iz uvoza koje se moraju supstituirati (zamjeniti) domaćom proizvodnjom i njih podsticati direktnim transferima i/ili porezima. Druga mjera morala bi biti određivanje vrijednosnog (i količinskog) iznosa robnih rezervi. Praksa u svijetu pokazuje da se ove rezerve kreću do 10% ukupnohg uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, što bi u BiH to moralo biti minimalno 5%, odnosno 152 miliona KM od ukupnog uvoza ovih roba (3.049 x 5%). Treća mjera bile bi poreske olakšice za proizvodnju i izvoz zdrave hrane, jer BiH objektivno ne može na inostranom tržištu konkurisati količinama, već kvalitetom (zdravom hranom). Četvrta mjera bilo bi uvođenje poreza na neobrađeno zemljište. Peta mjera bila bi poresko stimulisanje sektora trgovine i sektora turizma da kupuju domaće poljoprivredne proizvode. Šesta mjera bila bi obavezno uključivanje poljoprivrednih fakulteta i instituta za poljoprivredu u koncipiranje, modeliranje i implementaciju ovako definisane politike poljoprivrede.
Umjesto zaključka, navodimo da postoje svi instrumenti da se agrarna politika u BiH dobro koncipira i provodi pod uslovom da imamo dovoljno intelektualne bistrine (i znanja), političke odgovornosti (i hrabrosti), a bez iskrivljene ideologije i ličnih/stranačkih interesa. (*)