UVOD: Dvadesetsedmog septembra 1993. godine, na današnji dan, na osnovu nekoliko desetina hiljada sakupljenih potpisa građana Okruga Bihać i Odluke Ustavotvorne skupštine u Velikoj Kladuši je proglašena Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna. Red je stoga objaviti jedan prilog tim povodom sa nekako najadekvatnijim naslovom: Krajišnici konačno trebaju znati sve o autonomiji. Na ovom Portal redovno smo pisali o autonomiji, naravno, kao i drugim događajima kada im je vakat ali nije suvišno to ponoviti jer bi Kladuščani o autonomiji trebali znati barem osnovne činjenice a njih donosimo u slijedećem prilogu, bez ambicija da smo baš sve spomenuli. Stoga, ako neko od čitalaca ima novih, nespomenutim saznanja i spoznaja, neka nam javi, a mi se unaprijed zahvaljujemo.
Kladuščani su stvarali historiju ali je nikad nisu pisali
Historija prema Krajišnicima nikad nije bila blagonaklona iz razloga što su je oni stvarali, ali je nikada nisu pisali, pa tako ispada da je za historiju važniji onaj ko piše od onoga ko je stvara, kao uostalom i za ovu državu. Takav odnos prema Krajini i Krajišnicima nije od danas ili jučer, već od pamtivijeka. Nisam se zbog izrečenog odlučio nešto napisati o Autonomiji koja je proizvod novije historije Krajine i koja je imala svoj tragičan epilog, već iz uvjerenja da dijelim mišljenje velikog broja slobodnomislećih Krajišnika, Bosanaca i Hercegovaca, o potrebi da se prezentiraju činjenice i nepristrasno utvrdi istina o Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna i međumuslimanskom (ili međubošnjačkom) sukobu u Krajini. Naravno, sam sebi, kao i drugi, postavljam pitanje jesmo li sa ove vremenske distance od pune 24 godine od proglašenja AP Zapadna Bosna spremni da se suočimo sa činjenicama i jesmo li spremni prihvatiti istinu? Prije odgovora na ovo pitanje samo po sebi se nameće jedno drugo pitanje: kome odgovara (ili ne odgovara) istina o AP Zapadna Bosna i o uzrocima međumuslimanskog sukoba? Moje ambicije nisu da ovim prilogom odgovorim na ovo pitanje, iako imam hrpu argumenata i dokumenata na osnovu kojih bi to mogao učiniti. Krajišnici nikada nisu imali pravo na svoje legende, svoje heroje, svoje državnike, svoje vođe i nosioce preporoda. Krajišnicima je suđeno da legende, heroji, državnici, vođe i tvorci preporoda postaju tek nakon smrti. Tako od krajiških narodnih legendi Muje Hrnjice i brata mu Halila napraviše turske buljubaše, od Hasanage Pećkog, koji je jedini poslao vojsku u pomoć Husein kapetanu Gradaščeviću u pobuni protiv turske vlasti, napraviše turskog separatistu, od krajiškog heroja i zaštitnika u Drugom svjetskom ratu Huske Miljkovića napraviše ratnog prevaranta, od braće Pozderac, krajiških intelektualaca, političara i državnika napraviše komunističke disidente, od Fikreta Abdića, pokretača i tvorca krajiškog privrednog preporoda napraviše komunističkog prevaranta i na kraju ratnog zločinca. Tako Husku Miljkovića krajem II svjetskog rata po planu i nalogu partizanskog vodstva ubi njegov zemljak Bajro Baba. Hamdiju Pozderca ubi komunistički režim i prljavština tadašnje državne bezbjednosti. Fikreta Abdića su u proteklom ratu više puta pokušali likvidirati muslimanski nacionalisti, a poslije rata čak šest puta je bio meta pokušaja likvidacije od strane SDA vlasti i AID-a. Huska Miljković i njegovi „huskinovci“ rehabilitirani su sedamdesetih godina. Hamdiju Pozderca oficijelno još nisu ni rehabilitirali, ali za godišnjice obilježavanja njegove smrti na mezaru na Barama govore ili se mogu vidjeti i oni koji su sljedbenici komunizma ili su u isto vrijeme bili u istoj zgradi u kojoj je Hamdiji „ispiran mozak“ neposredno prije smrti. Fikret Abdić je politički rehabilitiran 1990. godine od „nacional-demokrata“, a kada su ubrzo, nakon što im je donio pobjedu na izborima, vidjeli da je opasan i nepoželjan za njihove „projekte“ postade izdajnik, separatista, a nakon što od njega nisu uspjeli napraviti pokojnika ili pokajnika onda napraviše zločinca i zatvorenika. Očito da je živ i slobodan Fikret Abdić opasan svjedok predratnih, ratnih i poratnih zbivanja na ovim prostorima i ako već nije u mezaru onda je za nacionaliste, kriminalce i političke prevarante poželjno da bude bar u zatvoru. Iz zatvora je pušten na uslovnu slobodu koju je odradio nakon čega se vratio u politiku i postao načelnik Velike Kladuše koja već nekoliko godina ozbiljno nazaduje i klizi u provaliju. Iz pobrojanih činjenica nameće se logično pitanje ima li terapije i lijeka za promjenu odnosa prema Krajini i Krajišnicima? Nameće se i logičan odgovor da je jedini lijek i terapija u promjeni ili bolje rečeno evoluciji koja se mora desiti kod nas Krajišnika u pravcu da sami i gradimo i pišemo svoju historiju. Nismo izvukli pouke iz Cazinske bune 1950. godine koja je bila prvi organizirani oružani otpor komunističkom režimu u bivšoj Jugoslaviji (kroz otpor nametnutom obaveznom otkupu) i historijska prekretnica u razvoju socijalizma u bivšoj državi. Dozvolili smo da u historiji ovaj historijski događaj i njegove žrtve budu svedeni na „pobunu seljaka“ u Cazinskoj krajini. Isto tako nismo izvukli pouke ni iz čuvene afere „Agrokomerc“ koja je bila povod za politički odstrel braće Pozderac i uvod u raspad bivše SFRJ. Do danas nisu rasvijetljeni brojni događaji iz tog vremena od podmetnute paljevine „Agrokomercovog“ skladišta sirovina u Prehrambenom kompleksu Polje od strane Državne bezbjednosti, do sramne uloge brojnih ljudi tadašnje politike od kojih su mnogi Krajišnici i danas živi i aktivni u društvu i politici.
Utvrditi istinu kakva god ona bila
U posljednje vrijeme sve je više Krajišnika pojedinaca, kojima i sam pripadam, koji su zainteresirani da učestvuju u argumentaciji i nepristrasnom utvrđivanju istine o AP Zapadna Bosna i međumuslimanskom sukobu, spremni da se suoče i prihvate tako utvrđenu istinu kakva god ona bila. Vremenska distanca od davdeset i četiri godine od njenog nastajanja morala bi i trebala biti razlogom da i neki drugi iskažu spremnost za suočenje sa argumentima i istinom. Rane su za proteklih dvadeset i četiri godine trebale zacijeliti, bile one vlastite ili tuđe, te bi se morala iskazati spremnost na dijalog koji nema alternative i do kojeg kad tad mora doći jer do suočavanja sa činjenicama, suočavanja sa istinom i prihvatanja istine kakva god ona bila jednog dana mora doći. Ništa više ne može pomiriti Krajišnike, pokrenuti više fabrika, usrećiti i usmjeriti više mladih ljudi i napraviti bolji ambijent za život u Krajini od suočavanja sa činjenicama i nepristranog utvrđivanja istine o AP Zapadna Bosna i tragičnom međumuslimanskom sukobu. Ako danas nakon 24 godine na to nismo spremni, neka nam je dragi Bog u pomoći. Ne dirajući u ovaj problem svi mi, a naročito oni koji još uvijek nisu spremni na dijalog, drže Krajišnike i Krajinu svojim taocima i zarobljenicima.
Uvjeren sam da mnogi Krajišnici znaju da je ideja o AP Zapadna Bosna aktualizirana kao model organizacije života u opkoljenoj enklavi Bihaćkog okruga, ali i kao odgovor na pregovore o podjeli BiH na tri nacionalne republike – Republiku Srpsku, Herceg-Bosnu i Republiku Bosnu po kojima je Bihaćki Okrug bio eksteritorijalna jedinica Republike Bosne ili predmet razgovora o razmjeni teritorija. Nema Krajišnika koji nije čuo za Fetvu bihaćkog muftije Hasana ef. Makića, (ukinuta 11. decembra 2013. na prijedlog grupe građana Velike Kladuše) ali većina njih ne zna da su jedinice Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna nakon ulaska u Cazin 15.10.1993. godine zarobile reisa Mustafu ef. Cerića kojeg su po naredbi Fikreta Abdića, a po reisovoj želji, otpratili do hotela „Sedra“, da bi sutradan reis Cerić na jednom sastanku u Bihaću rekao kako nema pregovora sa Fikretom Abdićem, kako to treba riješiti preko nišana. Danas vidimo šta nam je rješavanje preko nišana donijelo i ostavilo u naslijeđe. Isto tako većina Krajišnika, a manje Bosanaca i Hercegovaca, zna da je preseljenje Krajišnika „humanim koridorom“ na Romaniju bila opcija o kojoj je tadašnje vodstvo SDA na čelu sa rahmetli Alijom Izetbegovićem pregovaralo sa tadašnjim srpskim vodstvom u BiH. O tom planu su na sastanku u Sarajevu raspravljali članovi tadašnjeg Predsjedništva BiH, članovi vodstva SDA i članovi Komande Armije RBiH na čelu sa Seferom Halilovićem. Po tom planu je bio ucrtan tzv. „humani koridor“ kojim su se trebali kretati Krajišnici na svom putu preseljenja ili Hidžre na Romaniju. Prema ličnom svjedočenju nekih sudionika tog sastanka o „krajiškoj Hidžri“ plan je bio izložen na stolu Alije Izetbegovića i jedini su negativne komentare na plan dali tadašnji komandant Armije BiH Sefer Halilović i tadašnji ministar vanjskih poslova BiH dr. Irfan Ljubijankić. Ministar Ljubijankić se krajem 1994. godine po dolasku u Bihać o tom planu povjerio pred nekoliko prijatelja koji su i dan-danas živi u Bihaću i nakon toga je tajnu odnio u mezar nakon rušenja aviona sa bh. delegacijom od strane srpske vojske u blizini Slunja. Irfan Ljubijankić tada, a rahmetli general Izet Nanić, kasnije su također u mezar odnijeli tajne o poruci koju je Ljubijankić nosio od Nanića za Aliju Izetbegovića. Pored navedenih činjenica postoji gomila drugih pitanja od značaja za utvrđivanje istine o događanjima u Krajini o kojima postoje pisani dokumenti ili živi svjedoci. Nažalost, dokumenti su prekriveni prašinom ili skriveni, svjedoci umiru ili šute, Krajišnici jedni na druge reže, a Krajina je izložena socijalnom, ekonomskom i političkom očaju. Za ovakvo stanje i ponašanje ima samo jedno racionalno objašnjenje, a to je da moćnim ljudima ove države još uvijek nije stalo do istine i pomirenja Krajišnika, a onda slijedom hijerarhije, nije stalo ni nekim Krajišnicima. U takvim okolnostima i uvijetima Kladuša nazaduje duže od decenije u čemu je velika zasluga naslijeđene prošlosti navedenih događaja i opstrukcija koje (ne)svjesno podstičemo svojim javnim djelovanjem. 
Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna (27.09.1993-2017.)
U posljednjih nekoliko godina na prostorima Bosanske Krajine bilo je dosta prilika i razloga za barem skromno obilježavanje nekoliko godišnjica u znak prisjećanja na nedavna dešavanja na tim prostorima, uključivši i ona vezana za autonomiju. Toliko je bilo tih dešavanja da se teško svih prisjetiti. Neki od tih datuma su se sve donedavno obilježavali i na dva, potpuno različita načina, kao što je to bio slučaj u Velikoj Kladuši. Jedni prisjećanjem na najveći egzodus naroda Velike Kladuše, drugi kao dan oslobođenja Velike Kladuše. Jedni na bespravno postavljenim spomen obilježjima održavaju časove historije pri čemu se još uvijek mogu čuti riječi kojima se produbljiva razdor, drugi organiziranjem teferiča, uz sportska druženja, muziku i zabavu. Kod jednih interes za takvim obilježavanjem opada iz godine u godinu, kod drugih taj interes prividno raste. I jedan i drugi primjer u konačnici su pozitivni, stoga neka obilježavanja o(p)stanu! Zahvaljujući ReprezenT-u datum nastanka Autonomije ne prolazii nezapaženo. Na ovaj prilog pun činjenica, imena i prezimena, ipak ne stavljam tačku, jer zasigurno ima još detalja koji mogu upotpuniti sveukupni mozaik. Sveobuhvatniji pristup njenom sagledavanju autonomija zaslužuje jer je uzročnik ili posljedica svih nemilih dešavanja u Velikoj Kladuši i Bosanskoj Krajini. Radi boljeg razumijevanja tih uzroka ili posljedica navodim hronološkim redom meni poznate događaje bez namjere da tvrdim kako je sa njima o autonomiji sve kazano.
Raspoložive i nepobitne činjenice
-Sedmog septrembra 1993. godine u prostorijama „Agrokomerca“ u Polju kod Velike Kladuše pokrenuta je Inicijativa za formiranje Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Inicijativu je pokrenuo Fikret Abdić na sastanku kojem je prisustvovalo više desetina osoba sa područja Okruga. Obrazovan je Inicijativni odbor u sastavu: Asim Dizdarević, Ibrahim Đedović, Hamid Ćerimagić, Mehmed Latić i Džemal Ahmetović. Sa nivoa Okruga Božidar Šicel i Mehmed Nuhanović, te predsjednici Izvršnih odbora Skupština Velike Kladuše, Cazina i Bosanske Krupe.
-Polovinom septembra 1993. godine na području Okruga Bihać boravio je Salih ef. Čolaković, (ne)sporni predsjednik Mešihata Islamske zajednice BiH. Ova posjeta ostaće upamćena po mnogo čemu, a posebno po zbivanjima u cazinskoj Gradskoj džamiji 11. 09. 93. godine.
-Devetog septembra 1993. godine Skupština Općine Cazin na svom zasjedanju razmatrala je Inicijativu. Zasjedanje se nastavilo i 13. septembra u proširenom sastavu sa članovima Komande 5. Korpusa Armije BiH, a Inicijativa nije prihvaćena.
-Devetog septembra 1993. godine Udruženje bihaćkih imama (21 član) izdalo je saopćenje povodom boravka Saliha ef. Čolakovića na području Regije. Moto saopćenja bilo je da se radi o lažnom predstavljanju i da se pojavio na misteriozan način.
-Devetog septembra 1993. godine na lokalnoj televiziji u emiisji „Vrijeme istine” Fikret Abdić se prvi put javno oglasio o toku priprema za formiranje APZB apelirajući da što veći broj građana potpiše Inicijativu.
-Devetog septrembra 1993. godine Komada 5. Korpusa Armije BiH se javno oglasila preko sredstava informisanja Okruga Bihać da ne prihvata Inicijativu za formiranje APZB i da treba zaustaviti prikupljanje potpisa koje je bilo u toku.
-Trinaestog septembra 1993. godine Skupština Okruga Bihać pod predsjedavanjem Ejuba Topića, usvojila je prijedlog Inicijative i donijela zaključak da se obrazuje regularno tijelo za sprovođenje Inicijative.
-Četrnaestog septembra 1993. godine Skupština Općine Velika Kladuša razmatrala je Inicijativu za formiranje APZB i poslije duge, polemičke i žestoke rasprave istu je odbila većinom glasova.
-Dvadesetsedmog septembra 1993. godine na osnovu nekoliko desetina hiljada sakupljenih potpisa građana Okruga Bihać i Odluke Ustavotvorne skupštine u Velikoj Kladuši je proglašena Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna.
-U Zagrebu je 21. oktobra 1993. godine, u prisustvu Franje Tuđmana, Fikret Abdić potpisao sa Matom Bobanom, predsjednikom Hrvatske Republike Herceg Bosna „Zajedničku izjavu”. U prvom od ukupno četiri člana piše: Pozivajući se na dosadašnju dobru saradnju između Hrvata i Muslimana u Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna ugroženoj napadom Armije BiH na legalnu vlast i civilno muslimansko stanovništvo Autonomne pokrajine odlučni su uložiti napore u cilju okončanja svih sukoba na području Unije Republika te trenutačno uspostaviti trajni mir na području Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. U tom smislu postrojbe HVO Bihać će kao i do sada biti u sastavu oružanih snaga Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.
-Dana 22. oktobra 1993, poslije potpisivanja sporazuma sa Bobanom, Fikret Abdić je otputovao u Beograd i sa Radovanom Karadžićem, u prisustvu Slobodana Miloševića, potpisao Deklaraciju koja obje strane obavezuje na mir.
-Kao potvrda ovih dogovora i nastavak uspješne saradnje, uslijedio je 7. novembra 1993. godine sastanak predsjednika vlada triju paradržava u Velikoj Kladuši: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.
-U srijedu, 28. decembra 2016. godine Fikret Abdić, arhitekta Autonomije, u Gradskoj sportskoj dvorani Velika Kladuša promovirao je svoju dugo najavljivanu knjigu pod nazivom: „Od idola do ratnog zločinca i natrag“!
Kladuščani ratovali zbog Autonomije, a historiju pišu drugi
Danas su se dakle navršile 24 godine od proglašenja Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Napisano je mnogo članaka, saopćenja, komentara, objavljeno više intervjua. Ovaj događaj je opisan i u ponekim knjigama, a Smail Kličić iz Bihaća je i magistrirao na temu „autonomije“ i o tome publicirao jednu knjigu pod nazivom „Napad iznutra“. Knjiga „Anatomija jedne autonomije“ autora Izudina Saračevića, iz Bihaća (ne)svjesno zaobilazi centralno pitanje: Zašto vlasti BH države poslije potpisa Whashingtonskih dokumenata marta 1994. nisu primjenile iste „mjere“ prema sve tri paradržavne tvorevine? „Istina o Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna“ je magistarski rad prof. velikokladuške gimnazije Kasima Mujagića, petog Krajišnika koji je stekao diplomu magistra znanosti „repetirajući Abdića i njegovu autonomiju“ iz jeseni 1993. Sam naslov ove knjige je svojevrsna obamana čitalaca i zabluda autora! Studenti, potomci krajiške dijaspore širom svijeta veoma često uzimaju teme koje se dovode u vezu sa navedenim dogođajima za svoje dopunske, stručne i istraživačke radove. Dakle, ne može se reći da autonomija nije poprilično dobro obrađena. Za sada još nema snimljenog filma o tom događaju. Prisjetimo se nakratko prvih višestranačkih izbora u novembru 1990. jer je važno. Tada smo izabrali pluralističku demokratiju i opredijelili se za građansku državu. Brzopleto i bez koncenzusa sva tri naroda održan je referendum koncem fabruara 1992. o samostalnosti i dobili smo međunarodno priznanje! Radilo se o seriji političko-pravničkih pogrešaka izabranih elita 1991/92., konkretno personalni sastav Predsjedništva RBiH, koje su dovele u sumnju državno-pravni kontinuitet BiH i podsticali autonomaške ideje organizovanja paradržavnih formacija. APZB je bila treća po redu! Pisali mi to ili ne povijesno naslijeđe i nametane okolnosti između ropstva i pobuna na krajiškom tlu su diktirale težnje raznih formi samostalnosti-autonomnosti i ubrzano pospješivale formiranje posebnog mentaliteta. Kako je poznato i nakon 25 godina o autonomiji egzistiraju najmanje dvije „istine”. Za jedne je to secesija, izdaja, seperatizam a za druge je to bio pokušaj sprečavanja ratnih stradavanja i otpor vjerskom fanatizmu. Da li su se navedene „istine” u međuvremenu približile ili udaljile, da li je na pomolu vrijeme da se sjedine, šta će budući historičari kazati o tom događaju, da li će to uopće koga zanimati su samo neka od pitanja koja svake godine imaju sve manje znatiželjnika. Koga, kako i koliko je ovaj događaj pogodio ili oštetio samo on zna, a da se radi o hiljadama ljudskih duša u to nema nikakve sumnje.
Krajišnici nezainteresirani za istinu
Gdje, kada i kako je nastala ideja o autonomiji još nije posve poznato. Da je ideja o autonomiji nastala kao rezultat međusobnog dijaloga i saradnje rukovodstava parlamentarnih stranaka u lokalnim općinskim skupštinama Okruga Bihać vjerovatno ne bi doživjela tragičnu sudbinu. Ko je pisao prvi tekst, kako su sakupljani potpisi, kako je proglašena Autonomija, šta se poslije događalo i kako je prestala o tome se ponešto zna. Tvrdnja da je formiranje APZB podjela BiH svakim danom sve manje je održiva. I onda, 1993. godine smo znali ono što znamo i danas i što je kroz daleku historiju BiH potvrđeno, a to je: da je BiH postala i opstala onakva kakvu su htjeli svjetski moćnici, da Bihaćku Krajinu nikad nitko nije pitao kakva će BiH država biti i da li će je uopće biti. Istinu da su potpisnici Inicijative (i oni koji su odustali i oni koji su ostali pri potpisu) BiH unaprijed prihvatali kao državu kakva se dogovori (centralna/decentralna) i kakvu definišu oni koji kroje svijet, još nitko nije porekao! Još uvijek nema niti odgovora zašto je Fikret Abdić krenuo u proglašenje Autonomije bez vojske, bez oružja i bez stranke što je tek naknadno rješavano, a budući da je znao da za to nema političku podršku na tim prostorima. Jedina poluga koju je imao u tom trenutku je „Agrokomerc“ ali on sasvim sigurno nije bio dovoljan niti siguran oslonac za takav poduhvat. Optužba da je Fikret Abdić želio odvojiti Bihaćki Okrug i pripojiti ga drugoj državi (spominje se često Republika Hrvatska) još nije dokazana! U međuvremenu smo mogli pročitati izjave i tvrdnje kvalificiranih osoba (kao npr. Miro Lazović i drugi) kako se Fikret Abdić protivio idejama o podjeli BiH i to javno govorio u Ženevi. Žalosna je činjenica što su Krajišnici u tolikoj mjeri nezainteresirani za istinu o autonomiji. Vladajuća bošnjačka politička elita nastoji po svaku cijenu svoju „istinu” o autonomiji nametnuti i upisati u sve udžbenike što svakako nije pošteno. Nadati se da će jednog dana na vlast doći pravi rodoljubi BiH koji će u Državnom parlamentu obrazovati Komisiju koja će utvrditi istinu o događanjima na području Okruga Bihać tokom 1992-95. godine. Do tada, predrasude i netolerancija se nastavlja pod plaštom patriotizma, a Velika Kladuša nastavlja sa nazadovanjem! Nismo mi prvi ni jedini koji smo međusobno zaratovali! Drugima nije trebalo ni desetak godina da svoj „ratni prtljag“ smjeste u odgovarajuća dokumenta i krenu ubrzanim razvojem. Mi u Velikoj Kladuši ni nakon 25 godina ne možemo započeti konstruktivne dijaloge koji bi rezultirali adekvatnim dokumentom! Zašto? Valjda zbog činjenice da se na ovim prostorima 1993-95. ipak odvijao pravi rat koji je najveća sramota čovječanstva. Zato nam treba ljudske i moralne odgovornosti da uzroci te sramote, njen karakter i posljedice što bezbolnije opterećuju buduće generacije i da im tu sramotu ne ostavljamo u naslijeđe. Esad ŠABANAGIĆ