Kolapijani sa brda Krčana

Neko pametan reče: „Narod koji ne zna svoju prošlost, nema budućnosti“. Mi svoju prošlost slabo poznajemo i zato nam jeste ovako kako je. Sami nećemo da je istražujemo, a ako se neko drugi drzne, dočekamo ga „na nož“: „Šta ima o Kladuši da piše tamo neki Sarajlija“ i slično. Pogotovo se zamjera svom čovjeku, jer „šta on zna o tome“. Međutim, ljudi su ipak pisali: I Evlija Čelebija i Radoslav Lopašić i dr. Ćiro Truhelka i Hamdija Kreševljaković i Aleksandar Aco Ravlić i Branka Raunig i Ramo Hirkić i… I tako, zrno po zrno, stvarala se pogača koja se zove historija-prošlost kladuškog kraja. Sve to je, uglavnom, stručna literatura koja nije dostupna ljudima i koja se, s pravom ili ne, čuva u bibliotekama, arhivima i slično. Pošto rado čitam, dosta toga mi je prošlo kroz ruke, a pošto rado pišem, rekoh: „Hajde da nešto od toga predočim onima koje interesira, a nije im pristupačno“. Postoje naučne pretpostavke (historijske i arheološke) da su naši krajevi bili naseljeni i u najstarijoj prošlosti. Prvi narodi čije nam je ime poznato, a naseljavali su, ne samo naše prostore nego cijeli Balkan, bili su Iliri. Prostore današnje Bosne i Hercegovine zauzimalo je više ilirskih plemena: Japodi, Mezeji, Dezidijati, Ardijejci, Dalmati… Za Dezijate se zna da su imali snažnu državu i čuvenu kraljicu Teutu, a Ardijejci, na čelu sa starješinom Batonom, organizirali su posljednji veliki ustanak protiv Rimljana. Sojeničko naselje i drugi arheološki nalazi na lokalitetu Ripča (kod Bihaća) čvrst su dokaz da su sjeverozapadnu Bosnu i Hercegovinu naseljavali Japodi. Vladalo je mišljenje da su i najstariji stanovnici kladuškog kraja pripadali Japodima. I sam sam bio tog mišljenja. Evo jedne naučne teze da nije baš tako. 

Gospođa Branka Raunig je dugo živjela u Bihaću i bila kustos Regionalnog muzeja Pounja. Gotovo čitav svoj radni vijek posvetila je istraživanju života Japoda. O svojim otkrićima i rekonstrukcijama napisala je brojne članke, ali i stručne publikacije koje se smatraju „alfom i omegom“ Japodske prošlosti. Na poziv Osmana Pehlića iz Velike Kladuše i upozorenja da se na zemljištu njegova oca Mustafe Pehlića, u selu Trnovima, prilikom dubljeg oranja nailazi na mnoštvo ulomaka keramike, gospođa Raunig je 06.06.1989. godine izvršila reambuliranje na naznačenom lokalitetu. Konkretno, radi se o brdu Krčana koje do tada nije bilo poznato u arheološkoj literaturi. Prema autorici, to je brežuljak (230 m n/v) na desnoj obali rječice Kladušnice, oko dva kilometra sjeveroistočno od Velike Kladuše. Krčana je ograničena prema jugu Fišića potokom i Fišića klancem, na zapadu dolinom Kladušnice, a na sjeveru dubokom dolinom koja je odvaja od prostora zvanog Megar. Sadašnje ime Krčana, prema mišljenju mještana, potječe od riječi „krečana“ jer se, navodno, tu nekada palio kreč. U septembru 1989. godine Regionalni muzej Pounja organizirao je manje sondažno iskopavanje kojom prilikom su otvorene tri sonde ukupne veličine od oko 46 metara. Tom prilikom su otkriveni brojni ulomci posuda, manji broj keramičkih objekata druge vrste, nekoliko kamenih predmeta i životinjskih kostiju. Na osnovu toga da se zaključiti da se radi o jedinstvenom ljudskom naselju iz željeznog doba. Usporedbom nalaza sa Krčane i onih iz naselja i nekropola uz srednji tok Une, pokazalo se da su veze Krčane sa prostorom oko Une sasvim nedovoljne da bi se ovo naselje uvrstilo u japodski kulturni krug. S druge strane, ornamentika na keramici sa Krčane, te Kiringrada i Turske Kose (Banija u Republici Hrvatskoj) daleko je međusobno sličnija i, na prvi pogled, neodoljivo podsjeća na ornamentalni sastav eneolitičke lasinjske kulture. Ta bliskost, gotovo identičnost ova tri lokaliteta, kao i njihova teritorijalna blizina, navode na zaključak o istovrsnoj kulturi i pripadnosti istoj etničkoj zajednici.

Dakle, keramički nalazi su dovoljno obrazložili mišljenje da stanovnici Krčane nisu bili Japodi. Budući da većina autora tvrdi da su stanovnici Kiringrada bili Kolapijani, isti se narod vezuje i za naselje na Krčani. Tu tvrdnju potkrepljuje i činjenica da se granica Japoda i Kolapijana stavlja na srednje tokove Mrežnice, Korane i Gline. J. Bojanovski je još precizniji i kaže: „Što se tiče Cazinske krajine, Japodski dio je išao na sjeveru otprilike do brdskog hrbata koji dolinu Une odvaja od doline Kladušnice (što će reći Pećka brda) u kojoj se osjećaju pojačani utjecaji Panonije, konkretnije panonskih Kolapijana iz šireg područja Siska. Kad se sve to sabere, sa priličnom sigurnošću se može tvrditi da stanovnici Krčane, a samim tim i šireg prostora Velike Kladuše, u željezno doba (kroz prvi milenij stare ere) nisu bili JAPODI nego KOLAPIJANI. Zahid Zako TOPIĆ