Samir TULIĆ
BIHAĆ, ZAVALJE – I tri desetljeća od Domovinskog rata još su svježa sjećanja na stradanje župe sv. Franje Asiškoga na Zavalju pokraj Bihaća, 21. studenoga te ratne 1994. godine kad je srpska vojska s tada okupirana dijela Republike Hrvatske, pokrenula vojnu operaciju kodnoga naziva “Štit-94”, odnosno “Mač-94” te zauzela potplješivička bihaćka naselja: Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Zavalje, Vučjak, te naselje Vedro Polje i dio naselja Žegara. Tom prigodom zapalili su kapelu u Skočaju, crkvu sv. Franje Asiškoga na Zavalju i župni dvor. Teških ratnih dana i vojne operacije na Zavalju protiv vojno daleko nadmoćnijeg agresora prisjetio se i umirovljeni satnik HVO-e regije Bihać, Zdravko Ivanek, zapovjednik elitne skupine Gromovi u sastavu Postrojbe za specijalne namjene „Johanovi sokolovi“.
Stravična tišina navijestila olujni vihor
–Godine 1994. ratne ofanzive uzimale su danak u ljudstvu. Naša postrojba se nalazila na Plješivici a po ustroju postrojba je bila sačinjena od dragovoljaca domovinskog rata okaljenih u borbi. Zona odgovornosti na kojem su djelovali »Johanovi Sokolovi« i skupina »Gromovi« protezala se na teritoriju republika Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Dana 11. studenoga 1994. javljeno mi je, da se neprijateljske snage sačinjene od Srba iz okolnih sela Bihaća i specijalnih postrojba, koncentriraju na području Zavalja i Vrževita. Osobno sam svoj slobodni dan iskoristio da provjerim informaciju. Dobro naoružan pješačkim i raketnim naoružanjem uputio sam se preko Žegara u Župu Zavalje. Stravična tišina je nagovijestila je olujni vihor rata tog meni jako dragog kraja. Dobro sam ga poznavao i često sam sa roditeljima odlazio na druženje s tim divnim ljudima. Tata je radio kao policajac u selima koja su se nalazila pod Plješivicom: Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Zavalje, Vučijak i Baljevac. To područje je bilo poznato po modernom zapadno-europskom vojnom aerodromu »Željava«.
Slobodno vrijeme i odmore roditelja provodili smo na Zavalju. Kada sam stigao do crkve primijetio sam nekolicinu mojih prijatelja koji su već bili pod paljbom. Zapovjednik vojne policije Hrvatskog vijeća obrane Bihać, ležao je u sijenu vidno uzbuđen i rastresen detonacijom. Dvojica prijatelja su bili s njim i uzbuđeno su ponavljali: »Napadnuti smo!«., započeo je svoju priču satnik Zdravko Ivanek i nastavio „Moja iskustva vojnog specijalca bila su potrebna. Krenuo sam da rasporedim ljude iznad sela na majdanu prema Skrivenci, na kojoj su se krile jake snage neprijatelja. Stanje je bilo čudno kao nikada prije kao da si u minskom polju bez nacrta. Poznanici vojnici Petoga Korpusa bili su umorni i prepušteni sami sebi. Upozorio sam da se u selu ništa ne dira. Moj izgled i naoružanje odavalo je autoritet, tako da su me ozbiljno shvatili. Toga dana civile smo upozoravali da krenu ka Bihaću. Jedna baka je rekla da neće iz svoje kuće i zatim je zatvorila vrata. Podne počinje s jakim topničkim napadom na selo. Pješački napad je bio očekivano brz ali ne i učinkovit. Trčali su na nas sa snažnim povicima. Poslije nekoliko takvih nasrtaja uspjeli su potisnuti sve naše s lijeve strane Zavalja prema Borićima. Uzimali su kuću po kuću. Snage njihove i naše bile su neuravnotežene. Stotine njihovih prema desetak ljudi koji su branili Zavalje. Ja sam tada s trojicom prijatelja još pokušavao da idem naprijed. Milijun metaka oko nas i granatiranje sa strašnim intenzitetom. Kad su se povukle naše snage od ceste koja vodi ka Skočaju, mi nismo ni znali da smo ostali samo nas četvorica da branimo Zavalje, prisjetio se. – Taktika se mijenja i sve neprijateljske snage usmjeravaju se na majdan iznad crkve. Spremno se branimo od desetak nasrtaja. U borbi ranjavamo njihove vojnike na nekoliko metara. Vidno izgubljeni pokušavaju izvući ranjene i mrtve. Mi nismo ni znali da smo imali gubitke i da su se ljudi zato povukli. Neprijateljski vojnik ležeći ranjen nekoliko metara ispred nas stvara još veće probleme. Pokušavamo ga izvući ali on plače i zove u pomoć sa jakim glasanjem: »Ajme Liko ubiše ustaše! Evo ustaša!« I tako četrdesetak minuta, pripovijeda naš sugovornik.
Ispaljuje dvije granate i nakratko zaustavlja napad
„Zadnji naši obrambeni trenutci se svode na nedostatak streljiva. Teško se povlačimo spoznajom da ima civila u selu. U jednom trenutku i sam posustajem ali prijatelj me diže i upozorava da će me zarobiti. Jako sam bio iscrpljen i narušenog zdravlja. Mogućnost da sam se otrovao i barutnim plinovima iz puške RPG-a ispalivši iz njega oko devet projektila. Vrtoglavica i strašna težina tijela mi otežavaju daljnje kretanje. Neprijatelj zauzima selo lijevo od nas i tako nam presijeca putanju. Umorni iscrpljeni napadima pješačkih snaga nekako se povlačimo do crkve u Zavalju. Pored crkve se nalazi ranjen čovjek kojem odmah pružamo pomoć. U tim trenutcima napadaju nas i ulaze prema dvorištu crkve. Sjetio sam se da su u stacionarnom podrumu nalazile dvije granate, koje ispaljujem i zaustavljam njihov napad na kratko. Borbe se vode oko crkve i stacionara na Zavalju. Selo je izgubljeno i prvi put se povlačim u dvije godine ratovanja. Nestalo nam je streljiva i pokušavamo se izvući prema mladoj borovoj šumi i kukuruznim poljima. Ulaze u selo i teškim strojnicama zatvaraju svaki pokret. Dok smo nosili ranjenika, dvojica po dvojica, neprijatelj nas pokušava zarobiti. Držim odstupnicu i u jednom trenutku primjećujem da nas pokušavaju opkoliti. Ranjenik ostaje ležati na livadi i od silne paljbe čujem samo »mrtav je«. Borbe se vode kod prvih kuća u Zavalju. Moji prijatelji se povlače i govore da i ja tako učinim. Prolazim pored ranjenika i uočavam znakove života s malim intenzitetom. Stavljam ga na leđa i pokušavam ga iznijeti s livade dvije stotine metara od crkve. U tim trenucima osjetim granatu, koja mi je eksplodirala pod nogama i ranjenika bacila od mene desetak metara. Pokušavam se pomjeriti ali neuspješno. Dolaze i pucaju po meni nekoliko metaka skoro me dotakne. Pravim se da sam mrtav i nikako ne mogu odgonetnuti u koji sam dio tijela ranjen, kaže umirovljeni satnik HVO regije Bihać Zdravko Ivanek.
„Misleći da sam mrtav postavljaju mitraljesko gnijezdo blizu mene“
Nastavlja svoju ispovijest „Postajem svjedokom strašnog paljenja sela, crkve, odvođenja ljudi, pljačke domaćih životinja. Neartikulirani povici se šire selom. Misleći da sam mrtav postavljaju mitraljesko gnijezdo blizu mene. Sa zadnjim atomom snage skidam dijelove odore da se previjem, a ta moja nesmotrenost skoro me je mogla koštati života. Otvaram okvir od puške i vidim da imam jedan do dva metka. Uočavaju da sam živ i pucaju na mene. Divljanje po selu traje ali i raspoređivanje s teškim strojnicama. S nožem ispod desne noge očekujem da mi priđe neprijatelj. Brzo bi se obranio da je moje tijelo pokretno. Detonacija granate je bila toliko jaka da sam osjetio željezno trenje u glavi. Travke se počinju mrdati i vidim da pucaju iz blizine na mene. Paljba prestaje i posljednji put vidim čovjeka kojega sam izvlačio. Čekam svoj trenutak i zadnjim atomima snage trčim prema kukuruzu i povlačim se prema borićima. U tim trenucima nepažnje neprijatelja koji su već divljali po crkvi i palili crkveni inventar, začuše se zvona a plamen obasja cijelo Zavalje. Crkva je bila u plamenu. Povici i divljanje otkrivaju da su ti ljudi ustvari jedna rulja koja pljačka sela i gradove. Izvukao sam se do prve postrojbe i odmah nastavio onako rastresen pucati iz raketnoga bacača. Ljudi me dočekuju s raspoloženjem i ushićenjem uspjeli smo ih zaustaviti to podne da ne krenu prema središtu grada Bihaća. Večer provodim kao zapovjednik sedamdeset ljudi koji se kreću sa Željave prema Skrivenci da oslobode Zavalje. Moje izvješće je bilo potpuno.
Na području Zavalja poginulo 27 neprijateljskih vojnika
Radio-postaja iz Korenice je javila o gubitku dvadeset sedam neprijateljskih vojnika na području Zavalja. Osobno razgovaram s general-bojnikom Vladom Šantićem i predajem usmeno potpuno izvješće. General bojnik Vlado Šantić je samo stigao iz Zagreba u kojem se sastao osobno s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Premješta me u Antiterorističku skupinu (ATS – elitna postrojba za brzo djelovanje) daje mi dvije bombe dva pakla cigareta i kao satniku daje pune zapovjedne odgovornosti za naredne akcije u selu Vedro Polje. Za ranjene vojnike i masakr nad ostalim civilima koji se nisu povukli iz Zavalja saznao sam poslije kad sam drugi put bio teško ranjen i prebačen u vojnu bolnicu Dubrava u Zagrebu, kaže u svojoj ratnoj ispovijesti, Zdravko Ivanek, umirovljeni satnik HVO regije Bihać.
Redom Hrvatskoga križa odlikovao ga predsjednik RH dr. Franjo Tuđman
Osobno ga je odlikovao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman Redom Hrvatskoga Križa. Dane provodi kao hrvatski ratni vojni invalid u mirovini. Zdravko Ivanek bio je pripadnik Postrojbe za posebne namjene (PPN) Johanovi sokolovi u Bihaću, a danas je prepoznat kao istaknuti čuvar uspomene na tu postrojbu i hrvatsku kulturnu baštinu bihaćkog kraja. S golemim zalaganjem Ivanek čuva tradicije Hrvatskoga vijeća obrane regije Bihać i redovito objavljuje povijesne zapise o djelovanju Johanovih sokolova i skupine “Gromovi“. Ova priča posvećena je istinitom stradanju Župe Zavalje u Domovinskom ratu. Detalji i strahote rata se ne zaboravljaju. Na inicijativu fra Petra Žagara i naših Biskupa, istiniti trenutci stradavanja žitelja i vrednota Župe Zavalje povijesno će biti okrunjeni u novoj knjizi svećenika fra Petra Žagara i monografiji Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak« podružnice Bihać
U ratnom vihoru Zavalja stradala 21 žrtva
Osim velikih materijalnih razaranja u posljednjem Domovinskom ratu, župa je imala i veliki broj stradalih žitelja. U župi Zavalje u vrijeme rata (1992.-1995.) živote su izgubili: Ive Balen, Valter Balen, Slavko Balenović, Ivan Baričević, Franjo Bilen, Ivan Dejanović, Jozo Dejanović, Mile Dejanović, Milan Dujmović, Joso Findrik, Marko Grgić, Joso Majstorović, Branko Murgić, Franjo Perišić, Manda Perišić, Tomislav Pleša, Dragica Prša, Joso Prša, Franjo Rogić, Lucija Rogić i Kata Živković. Obnova zapaljene i potpuno uništene župne crkve na Zavalju započela je 1999., a već od 2000. se koristi za bogoslužje. A župa Zavalje koja je kroz povijest prolazila kroz različite nedaće i iskušenja uspjela je opstati i dalje pisati povijest životopisnog potplješevičkog kraja i ljudi koji tu već stoljećima žive i ponose se svojom rodnom grudom. (*)