U okviru Projekta „Kritički osvrt na situaciju u Velikoj Kladuši“ objavljujemo četvrti esej pod gornjim naslovom koji tretira aktuelnu situaciju u oblasti kulture koja je, poput drugih oblasti, na izdisaju, što je, nažalost, surova stvarnost današnjice u Velikoj Kladuši. Autor ovim esejom pokušava ukazati na ovu problematiku i moguća rješenja njenog prevazilaženja. 

Malo je varošica veličine Velike Kladuše (gradića sa oko 12-tak hiljada stanovnika sa bližom okolinom) u kojem je prelaz iz samoupravnog socijalizma u vrijeme divljeg krajiškog kapitalizma ostavilo tako duboke i dugotrajne tragove opće ravnodušnosti-kulturne zapuštenosti. Velika Kladuša po svojoj geoprometnoj poziciji je na „razmeđi“ dvaju svjetova, „sudaru“ dvije civilizacije i kulture, „previranju“ percepcija temeljnih vrijednosti, oklijevanjima svih vrsta… Teško je danas, na koncu druge decenije 21. stoljeća, pronaći čaršiju „gabarita“ Velike Kladuše sa solidnom zaostavštinom totalitarnog sistema (oko 400 mil. ondašnjih USD društvenog kapitala za pretvorbu-tranziciju, smotre kulture, univerzitet, kino predstave, glumačke predstave-okupljanja, gostovanja,…), povoljnim resursima (demografija, tradicija…) da ovako otmjeno nazaduje u većini aspekata, a posebno „gole“ kulture. Osnovni razlozi su loša kadrovska politika koja nije pokazala više ambicija oko kulturnih sadržaja, a bogami ni inovacija oko dovršetka objekta Centra za kulturu „Zuhdija Žalić“ u kolokvijanom kladuškom žargonu „Doma kulture“. Nekako u tom smjeru i percepcijama treba pokušati razumjeti i ovaj fragmentaran osvrt Kladuščanke srednje dobi-zaljubljenice u poeziju-kulturu općenito! (Ramo Hirkić).

In memoriam nekad i sad: Kultura Velike Kladuše–ili samo Dom kulture?

„Dragi prosvjetni i općenito kulturni radnici Velike Kladuše,

došli ste ovdje da vidite jedan kulturni performans. Pa, evo ga, tu je. Osvrnite se oko sebe. Kulturni performans smo mi sami ovdje, danas i svih ovih dana, mjeseci i godina otkad nemamo Dom kulture. Možda bi bilo i bolje reći da smo zapravo dio jednog sociološkog eksperimenta. Naručitelji će danas ostati bezimeni, a akteri smo mi. Već godinama smo lišeni našeg Doma kulture, bastiona kulturnih događaja, doma Gradske biblioteke, bine na kojoj smo još kao djeca nastupali na priredbama, stolica na kojima smo sjedili i uživali u dobrom hollywoodskom filmu.

Veličine Velike Kladuše cijelog grada protječu a da se za njih i ne zna. Pojam kulturna manifestacija učenici u školi uče kao apstraktnu imenicu. Kino? Prošla su desetljeća otkako smo u Velikoj Kladuši pogledali film u kinu, a o predstavama pozorišnih trupa da i ne govorimo. Vremena kad su u naš grad dolazila velika imena i darivala nam kulturne dane, večeri i noći davno su prohujala. Tereza Kesovija i drugi odavno nisu ponovno stupili na kladuške daske koje život znače, a nikad i neće, jer mi mjesto za kulturu nemamo. Zgrada Narodnog univerziteta „Zuhdija Žalić“, izgrađena 1952. godine, više ne postoji. Biste narodnih heroja stoje u osami i mraku, a ljudi koje predstavljaju vjerojatno se okreću u svojim grobovima, jer ovakvu nezahvalnost i zaborav sigurno nisu očekivali“.

Tada, u novembru 2014. godine, u povodu Dana zatočenog pisca (15.11.), ispred tadašnje ruševine/gradilišta Doma kulture nas nekoliko Kladuščana je napravilo protestni performans uz svijeće, Mozartov Rekvijem, Barberov Adagio for Strings i rekvizit u obliku nadgrobnog spomenika kulturi. Isječak koji je predstavljen iznad je početak mog govora u povodu ovog performansa, a nedavno sam ponovno posjetila vlastite riječi iz mješavine razloga i radoznalosti. Zanimalo me je da li će tadašnja surova stvarnost biti odlikom samo tog vremena, ili će se govor sasvim lijepo „prevesti“ i gotovo četiri godine kasnije. U nastavku ću pokušati dati odgovor na ovo pitanje uz analizu ponekih dijelova govora/protestnih nota.

„A mi? Svaki dan prolazimo kraj ove šikare kojoj se ne smijemo ni približiti, kako bi mahovina i trava možda i uspjela prekriti ovu kladušku sramotu bez naših stopa koje bi je vratile u misli javnosti. Da je Dante Alighieri danas živ, vjerujem da bi njegova „Božanstvena komedija“ izgledala ponešto drugačije, naročito onih devet krugova pakla. Žao mi je, Dante, ali bi morao ili neki krug izbaciti, ili dodati deseti krug koji bi se nalazio upravo ovdje, iza nas, gdje bi lutale duše onih koji su ubijali kulturu za vrijeme svojih života. Umjesto njih, kao izgubljeni lutamo mi…“[1]

Počet ćemo od samog izgleda građevine koja je iskočila na mjestu starog Doma kulture. Voljela bih vjerovati da je upravo naš protest u ono hladno novembarsko predvečerje nečemu poslužio, jer su nakon toga nadležne vlasti odlučile podariti bolji izgled zjapećim pukotinama koje su izgledale suviše zastrašujuće da budu dom budućim vratima i prozorima, no istina je vjerojatno da su iste zatvorene usljed negodovanja građana i nekih medija zbog sve većeg okupljanja ovisnika unutar zgrade. Ograde i šikara su uklonjene, kao i nadgrobni spomenik od stiropora koji je još mjesecima nakon protesta „ukrašavao“ ogradu, prilazi su postavljeni – i to je sve. Zatamnjena ogledala na pročelju ne daju dojam prisustva, onako kako nastanjene i rado posjećene zgrade obično izgledaju. Umjesto toga, na um mi padaju brojni horror scenariji koji bi imali fantastičnu scenografiju upravo ovdje, između već oronulih novosagrađenih stepenica koje ne vode nikamo i bista ispred. Možda bi to donijelo prijeko potrebno financiranje dovršetka Doma kulture? Da neko sačini elaborat o prednostima snimanja u ovako „pitoresknom“ okružju i dostavi ga Jamesu Wanu[2]? Bog zna, i luđe ideje su prolazile u Velikoj Kladuši.

Kreativna Kladuša – pusta nada

-Svjetski dan zatočenog pisca obilježava se svake godine 15. novembra kako bi se odala počast svim piscima i novinarima koji se bore za slobodu govora i dan danas bivaju ubijeni od onih kojima ta sloboda ne odgovara, koji žele čovječanstvo potlačiti u ropstvo gore od mračnog vijeka neznanja. Mi smo 15. novembra otišli po toliko potrebnu dozu prosvjetljenja na sajam knjige u Zagrebu, iz kojeg smo se preko noći nerado vraćali, jer, kako je rekla jedna naša prosvjetna radnica i kolegica, “vraćamo se u tamni vilajet“. Zato obilježavamo ovaj dan danas, ovdje, na golom asfaltu i bez ičega drugog oko nas osim ove džungle uokolo, koja izgleda stoji kao vječna kulisa našem teatru apsurda.

Kad smo već kod teme horror filmova i „tamnih vilajeta“, valjda kao posljednji vapaj bijesa zbog očigledne smrti kulture, u komentaru govora nekoliko mjeseci kasnije nazvala sam ovaj grad Silent Hillom. Mjesto je to iz poznate istoimene video igrice čija je ekranizacija osvanula na velikom ekranu 2006. godine i postala sinonim za intrigantno psihološko istraživanje zatočeništva u neprosvijećenom gradu čiji stanovnici budu kažnjeni za svoje smrtonosne zablude. Ubojstvo nevinosti u vidu djevojčice koju sljedbenici religijskog kulta živu spale kako bi otjerali đavola na kraju izazove vatru koja proguta cijeli grad – ali njegovi građani su zaboravili svoju smrt, pa i dalje bježe od nepobjedivog mraka, osuđeni na vječno i prljavo bivstvovanje unutar zidova svoje katedrale, ili pak na ulicama ogrnutim pepelom. U toj su se svojevrsnoj dimenziji patnje obrele i (žive) protagonistice filma, a antagonističke snage kao da su izašle iz najgorih noćnih mora: od čovjeka „ukrašenog” bodljikavom žicom do monumentalnog Pyramid Heada koji svojom ogromnom mačetom dijeli (ne)pravdu i znatiželjnike doslovno lišava kože. Ipak, najveći zločinci su sami okultisti, kohorta skrivena iza vinovnice opijene izvitoperenom slikom religijske čistoće, vladarice koja održava njihove duše unutar granica Silent Hilla. U mraku ti neživi stanovnici vrte se u krug vlastitog straha i pokunjenosti, nemoćni da bilo šta promijene u svom vječnom prokletstvu. Poenta opisa radnje ovog filma nije bila izazivanje zgražavanja ili morbidne znatiželje, već podvlačenje sličnosti koje jedan fiktivan grad strave ima s gradom u kojem obitavamo, koji ako ne uvijek, onda barem zimi zaista izgleda kao u sivo ogrnut Silent Hill, ili pak zaboravljeno mjesto u dimenziji Zone sumraka (ili čak Upside Down iz ogromno popularne nove serije Stranger Things – mogla bih i dalje s usporedbama, no vjerujem da ste shvatili svrhu). Međutim, na stranu fizička sličnost – ono što je zabrinjavajuće jeste da, kao i tad, godinama nakon rušenja Doma kulture koji se sasvim lijepo mogao obnoviti uz deset puta manje novaca od onih potrošenih na sadašnju velelebnu pustaru, i danas lutamo kao zatočenici, lišeni prosvjetiteljskog svjetla kulture čiji duh ponekad uspijemo prizvati i okupati se njenim milim, prozračnim likom. Uz velike napore, ako smijem dodati.„Ray Bradbury, pisac „Fahrenheita 451“, priče o distopijskom diktatorstvu u kojoj je ljudima zabranjeno čitati knjige a time i kritički razmišljati, rekao je sljedeće: Ne morate paliti knjige kako bi uništili kulturu. Samo navedite ljude da ih prestanu čitati. I zbilja, ovdje u Velikoj Kladuši to je upravo i postignuto! Coup d’état kulture je uspio u potpunosti. Da, mi imamo biblioteku, ali pogledajte dobro gdje je smještena i u čemu. Svedena na sami rub postojanja i grada, umjesto nekad na najvažnijem mjestu upravo ovdje.

Tad je gradska biblioteka bila smještena u jednom od poslovnih objekata kod Gradske sportske dvorane. Nemam podatke o tome koliko su Kladuščani čitali tih godina, ali pozitivna promjena je ta da je biblioteka sad mnogo pristupačnija građanima, iako i dalje u prostorijama koje nisu prvobitno namijenjene jednom čitalačkom ambijentu. Možda bismo ipak trebali biti zahvalni na boljoj lokaciji? U kojem omjeru bismo trebali uzimati u obzir cijelu situaciju u gradu, kantonu, državi i svijetu i eventualno prestali tražiti više? Odgovor, bar u mom slučaju, ne ide u pravcu klimanja glavom i slijeganja ramenima.

-Zapravo, sve što vidite oko sebe su zatvorske šipke. Svi smo mi pisci zatočeni u svoja četiri zida, zatočeni jer ne možemo stvarati u društvu istomišljenika, osvijetljeni stvaralaštvom i kulturom. Mi smo zatvorenici u sivoj jazbini neznanja, sljepoće i svireposti. Tako još jedan novembar prolazi, još jedna godina za nama, a lance oko nogu vučemo a da se više i ne obaziremo. Hodamo u krug svoje tamne ćelije i još se pitamo kako je to bilo […] Nelsonu Mandeli provesti život u zatvoru? Zašto se uopće pitamo kad to dobro i sami znamo?

Valjda je nakon nekoliko godina i zatočeništvo lakše podnijeti – snaga navike i te floskule. Kako to kaže Red u „Iskupljenju u Shawshanku”[3], samo prva noć u zatvoru je najteža – onda kada postanemo svjesni da život koji smo dotad znali spektakularno završava iza rešetaka. Nakon nekog vremena, čovjek se pokuša zabaviti drugim stvarima, a eskapizam može dobiti mnoge oblike. Za intelektualce i ostale „izbjeglice“ kulture ovog grada, to je značilo organiziranje promocija knjiga u Gradskoj vijećnici, brojnih manifestacija u Gradskoj sportskoj dvorani, a pokazatelj koliko čvrst i važan stub društva kultura može biti pokazalo je i zimsko druženje u sklopu „Kladuške zime” u gradskom parku. No, proljeće ne samo da je pokucalo na vrata, već se polako povlači i ustupa svoje mjesto na pročelju užarenom ljetu, a od kućica koje su svojim veseljem i toplim napitcima prizivale građane u decembru mjesecu dugo su bile ostale samo naznake temelja.Ukratko, mnoge činjenice iz govora izrečenog 2014. godine stoje i dan-danas. Prisjećam se razgovora dva fiktivna lika u još jednom filmu, ovaj put neprevaziđenom umjetničkom dostignuću „Zlatni baršun” Todda Haynesa iz 1998. godine. Curt Wild, personifikacija enfant terriblea svjetskog punk rocka Iggyja Popa, kaže: „Krenuli smo promijeniti svijet i na kraju… samo promijenili sebe”, na što njegov sugovornik, razočarani novinar upita: „Šta je tu pogrešno“?, a Curt odgovara: „Ništa… ako ne pogledaš svijet“. U ovoj Wildeovskoj razmjeni ideja prepoznat ćemo vlastitu rezignaciju – odavno smo pokopali kulturu Velike Kladuše i prepoznali ruševinu Doma kulture kao njen ogroman nadgrobni kamen, tu i tamo odemo po dozu kulturnog uzdizanja u kina, sajmove knjiga i teatre obližnjih gradova s ove, ali i one strane granice, a ovdje gdje smo već osam godina zakinuti za istinski rad i postignuća koja ispunjavaju duh i čine nas zadovoljnima, šikare i dalje rastu, samo se cijelo mjesto bolje održava, čisto „reda radi”.

Dok pozdravljam sve pokušaje upotpunjavanja gradske ponude sadržajima koji se ne ostvaruju na jednom mjestu, već putuju od jednog do drugog gradskog parka prema godišnjim dobima i značajnim datumima, vjerujem da se ipak moramo vratiti u pomalo buntovničko stanje duha i zahtijevati više i bolje. Europska Unija, priznajući ulogu kulture u napretku čovječanstva, još 1985. godine je uspostavila inicijativu dodjele titule Europskog grada kulture. Brojne prijestolnice i drugi gradovi su dosad dobili ovu čast, od Dublina do Berlina, a u budućnosti će se istom lentom hvaliti i Rijeka, Plovdiv, pa čak i Novi Sad…  Suludo je možda misliti o tome da li će neki od bosanskohercegovačkih gradova ponijeti istu titulu u prvoj polovici 21. stoljeća, ali ono o čemu možemo i moramo misliti jeste stalna pažnja koja se mora posvetiti kulturi ovog grada. Sporadični izljevi kulturnog uzdizanja nisu dovoljni, te je vrijeme da i tu činjenicu prihvatimo i tražimo konačno rješenje stalne „seobe duhovne ljepote”, odnosno fizičko utjelovljenje institucije Doma kulture. Vrijeme je da Velika Kladuša otrese pepeo sa svojih krila i podiči se ponovno zgradom koja je svoje prvo svjetlo dana ugledala samo sedam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Hoćemo li na njenu 70. godišnjicu i dalje lutati oko nedovršene zgrade koja propada kao stanovnici Silent Hilla? Hoću li opet morati posjećivati i ovaj esej nakon četiri godine i pitati se je li se šta promijenilo.

Velika Kladuša, ljeta 2018. dr.sc. Ilhana Škrgić

Ilhana Škrgić (1983. u Karlovcu) odrsala i školovala se u Velikoj Kladuši. Diplomirala je žurnalistiku 2006. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, te engleski jezik i književnost 2008. godine na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Godine 2009. upisala je postdiplomski studij iz područja Lingvistike engleskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, na kojem je magistrirala 2011. godine. Godine 2017. doktorirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Osijeku, Republika Hrvatska, te dobila titulu doktora humanističkih znanosti iz polja filologije. Njezin znanstveni interes uključuje istraživanje vizualnih i multimodalnih metafora i metonimija u umjetnosti i filmu.

Od septembra 2009. godine radi kao nastavnik engleskog jezika u OŠ  „25. novembar” Velika Kladuša. Godine 2010. položila je ispit za stalnog sudskog tumača za engleski jezik Federalnog ministarstva pravde. Godine 2012. položila je stručni ispit Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta Unsko-sanskog kantona. Od 2012. do 2017. godine radila je kao lektor na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću, na kojem je predavala kolegije Savremeni engleski jezik I – VIII na Odsjeku za engleski jezik i književnost. Organizator i suorganizator je brojnih znanstvenih i stručnih simpozija, radionica, festivala i drugih kulturnih događaja, te projektni koordinator nekoliko regionalnih i međunarodnih školskih projekata. Autorica je par knjiga poezije i aktivno radi na promociji civilnog društva i modernijih vizija kladuške budućnosti.

By the way: Mišljenja i stavovi u ovom prilogu ne moraju odražavati i stanovišta subjekata kojim je brendiran ovaj osvrt!

[1] Tekst govora je bio objavljen na stranicama Reprezenta na www.reprezent.ba, te u sedmom broju biltena „Liber“ istoimenog Udruženja za promicanje knjige, uz komentar.

[2] James Wan, australijski redatelj zaslužan za renesansu horror žanra s franšizama Slagalica strave, Insidious, The Conjuring…

[3] Ekranizacija novele Stephena Kinga „Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku“, koja već godinama drži prvo mjesto na listi najboljih filmova IMDB-a – internetske filmske baze podataka.