Moje sjećanje na Aferu

Krajem septembra 1967. godine, tačnije dvadeset godina prije „Afere Agrokomerc”  radi školovanja na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu morao  sam  napustiti svoj voljeni  rodni  kraj  u  kojem  sam proveo devetnaest dinamičnih i nezaboravnih godina svog života. Dolaskom u Beograd prvi put sam saznao za Ustanak-bunu u Cazinskoj krajini 1950. godine. Ta informacija ne samo da me iznenadila nego me jednostavno šokirala, tako da sam s nestrpljenjem čekao prvo odsustvo i posjet rodnom kraju kako bi od svog oca saznao šta se u istinu zapravo dešavalo u Cazinskoj Krajini 1950. godine. Moja  očekivanja su potpuno iznevjerena, jer me tvrdnja mog oca da se ni sedamnaest godina  poslije  tog događaja ne smije uopće govoriti, jednostavno šokirala… Moja tijesna privrženost rodnom kraju i saznanje da nakon četverogodišnjeg školovanja neću moći službovati u svom zavičaju prisilili su me da na druge načine  neprekidno održavam vezu sa zavičajem i redovno  pratim sva događanja tamo bez obzira kakve one prirode bili. Iskreno sam se radovao svim razvojnim uspjesima moga rodnog kraja, a isto tako saučestvovao u tuzi i boli, koja bi zadesila moj zavičaj zbog djelovanja prirodnih sila ili političkog nasilja…

Redovne posjete zavičaju prvenstveno sam koristio za obilazak rodbine i prijatelja,  ali svakako da se i detaljnije informiram i o ekonomskom napretku. Moje najiskrenije divljenje izazvao je veoma brzi razvoj „Agrokomerca“, koji je od male zemljoradničke zadruge vrlo brzo izrastao u poljoprivredni kombinat, pravog giganta, prepoznatljivog ne samo na prostoru ex Jugoslavije, nego i mnogo šire. Dobro sam upamtio tu malu zemljoradničku zadrugu, jer sam još kao gimnazijalac nekoliko dana na samom početku školovanja zajedno sa svojim vršnjacima radio na ubiranju ljetine, prvenstveno kukuruza, da bi zaradili novac za eskurziju ili neke druge školske potrebe. Osobno sam sa zadovoljstvom to radio i nikako ne mogu zaboraviti te prelijepe đačke dane. U septembru 1987. godine kada su se pojavile prve informacije o „Aferi Agrokomerc” bio sam na službi u Nastavnom centru za obuku vozača tenkova u Banjaluci, na dužnosti pomoćnika komadanta za politički rad u jednoj od vojnih jedinica. Između ostalog, dužnost mi je nalagala da redovno pratim u gotovo svim novinama važne informacije osobito one političkog sadržaja. Novine Borba bile su obavezne za sve jedinice u Jugoslovenskoj narodnoj armiji jednostavno zato što je bilo opće prihvaćeno mišljenje da je to novina koja najobjektivnije prikazuje stanje društva u svim njegovim slojevima. Iako sam povremeno i sam surađivao kao spoljni suradnik u vojnim i civilnim novinama, pa i u listu Borba (svakako sa tematikom vojne naravi), kada je bilo u pitanju objektivnost sredstava informisanja moje mišljenje se nije uvijek podudaralo sa većinom… Svakako za tako nešto imao sam jaku i uvjerljivu argumentaciju, jer su informacije prije njihovog objavljivanja prolazile kroz kontrolu i detaljno bile cenzurirane. Prve  informacije o mjeničnoj „Aferi Agrokomerc” mene su osobno šokirale. Ne, to nisam nikako mogao prihvatiti kao istinu. Ne, samo zato što sam bio duboko intimno  povezan sa svojim rodnim krajem, nego zato što sam i duboko u duši osjećao da je to sve montirano, čista namještaljka, režirana iz nekog centra političke moći iz najnižih pobuda. Pitao sam se, a zašto, zbog čega i koga? Nažalost dugo pravi odgovor nisam mogao pronaći. Sve novinske tekstove o „Aferi” čitao sam po nekoliko puta. Jednostavno studirao sam svaki detalj u tekstu i svaku novu informaciju detaljno analizirao. Nažalost, bilo je puno nelogičnosti i netačnosti koje jednostavno nisam mogao prihvatiti kao istinu i opravdanost za montiranje „Afere”. Da bi nešto više saznao i po mogućnosti eventualno dobio odgovore na sva nejasna pitanja stupio sam u kontakt sa najbližom rodbinom i istinskim prijateljima kako bi mi izravno kazali šta se ustvari desilo i zašto. Međutim, svi su bili jako zbunjeni i duboko pogođeni iznenadnim i neočekivanim događajima tako da mi očekivane odgovore nisu mogli ponuditi. Jedino što su  mi kazali da tu nešto veoma gadno smrdi, ali sa vrha civilne vlasti bosanske i savezne države. Nešto je neko pripremio i gadno zamrsio, ali zbog čega i koga na to nisu mogli ponuditi adekvatne odgovore…Većina građana  u Cazinskoj  krajini bila je duboko pogođena i ogorčena zbog „Afere Agrokomerc”, a kako i ne bi kada je ovaj kombinat bio ekonomski stožer čitavog kraja od koga je ovisila egzistencija gotovo 50.000 žitelja. Naime, pred „Aferu” u „Agrokomercu“ je radilo oko13.000 zaposlenih, koji su u prosjeku imali 4-5 članova porodice. Za njih je to život značilo. U vojsci „Afera” nije posebno razmatrana i analizirana, ali se o njoj u neformalnim krugovima puno govorilo. Većina starješina sve informacije o „Aferi” prihvatala je kao istinu. Mi (starješine) porijeklom iz Cazinske krajine nikako nismo mogli takve informacije prihvatati zdravo za gotovo. Uvijek se iznova ponavljalo pitanje kako je bilo moguće da tako uspješan poljoprivredni kombinat preko noći posrne i dođe  do mjenične „Afere”. Samo nekoliko godina prije „Afere”, a za uspješno poslovanje i doprinos ekonomskom razvoju čitavog kraja „Agrokomerc“ je dobio nagradu AVNOJ-a. Zna se da su tu nagradu dobivali samo najuspješniji privredni subjekti u ex Jugoslaviji. To su sve relevantne činjenice koje su nam govorile da je „Afera” ipak bila s vrha vlasti  planirana i montirana. Kako god nisam mogao razumjeti zašto je do „Afere” uopće došlo, isto tako nisam mogao razumjeti nekolicinu „ljudi” u Cazinskoj krajini, koji su slavili i naslađivali se nakon objave informacije o „Aferi”, te nakon toga aktivno učestvovali u rasprodaji i uništavanju ogromnog bogatstva što je bilo od životnog značaja za ovaj kraj. Da li su to bili poltroni, podanici, beskičmenjaci, fukare, ljudi bez srca i duše ili sasvim nešto drugo, ni nakon 20 godina na to pitanje ne mogu ponuditi pravi odgovor. Bez obzira na lične probleme i međusobne nesuglasice sa rukovodstvom, a napose sa čelnim čovjekom „Agrokomerca“, njihovo ponašanje je bilo kukavičluk, odnosno necivilizirano ponašanje. Zbog „Afere” noćima nisam mogao normalno spavati, jer  tražeći odgovore na mnoga nejasna pitanja obuzimala me teška noćna mora. Na moju veliku žalost ni svaki novi dan nije nudio ništa novo, samo su se gomilala nova pitanja, ali odgovora na vidiku nije bilo. Koji su bili ciljevi i kranji domet „Afere” nije bilo  običnom čovjeku nikako jasno. Ono što je ipak svakom iole pametnom i normalnom čovjeku bilo jasno da se nešto vrlo ružno i prljavo sa „vrha brda” valja i u Cazinsku krajinu brzinom orkana obrušava. Nešto više svjetla o uzrocima i ciljevima „Afere” dale su prve rasprave na sjednicama CK SK BiH, jer je kao glavni krivac za „Aferu” na tapetu bio osobno Hamdija Pozderac, a u zatvoru sa najbližim saradnicima već je bio generalni direktor Fikret Abdić. Sve se to događalo tako brzo i neočekivano. Očigledno i kristalno jasno bilo je da se radi o političkom obračunu sa čovjekom koji je bio na čelu Ustavne komisije, koji je vjerovatno označen za odstrel radi Ustava SFRJ iz 1974. godine. Prije „Afere” Hamdija Pozderac je bio kandidat iz BiH za novog predsjednika Predsjedništva SFRJ iz reda muslimanskog naroda. Da li je to bio osnovni razlog za montiranje „Afere”  nije mi bilo jasno, no ovo što je bilo više nego jasno da je nacionalizam na velika vrata stupio na scenu i počeo uzimati nove žrtve. Nažalost, to je bila samo uvertira za brutalnost u najcrnjem obliku, koja će nedugo zatim doći na scenu. (Nastavlja se…)