Nakon svršetka serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“ na RTVUSK–a sasvim je razvidno da lokalni elektronski i printani mediji problemima i situacijama ne pristupaju istraživački i analitički, primjetna je velika površnost na zadovoljstvo darežljive aktuelne politike koja smatra da mediji treba da služe njihovim interesima, a ne interesima građana. U ovakvim okolnostima profesionalno novinarstvo postaje glasnogovorništvo režima vlasti. Građani su potpuno zombifikovani i nezainteresirani (možda i zadovoljni sadašnjim stanjem) a droidi koji rade u javnim glasilima – novinama, televizijama i portalima ni kritika ni sprdnja jednostavno ne zanima. To uglavnom više nisu mediji u izvornom značenju tog pojma već prćija lokalnih političkih faraona gdje su neznanje, uzbudljivost i puzavost kronični manjak elementarne ljudskosti. Novinarka Ajša Pehlić koja potpisuje seriju prihvatila je golem izazov – osvijetliti ulogu Fikreta Abdića u počinjenim zločinima u Velikoj Kladuši u Bratoratu 1993/95. U autoriziranom televizijskom uradku (16 epizoda) daje površan i iskrivljen pogled na logiku i motive stvaranja i rušenja APZB i posljedica koje je izazvala. Serija je spin, historijska laž i znanstveno smeće, priča koja odgovara na pitanje „ šta bi bilo kad bi bilo“ u kojoj uzroci ne tvore svoje posljedice, kojoj je cilj pristrano pobliže objasniti i objelodaniti zloćine u režiji Fikreta Abdića.S obzirom da se njima naprasno ustavlja životni slijed događaja, posebno doprinos učesnika u srazu Alije Izetbegovića, reisa Mustafe Cerića, muftije Hasana ef. Makića, a za koje postoji obilje vjerodostojnih dokumenata, relevantnih prikaza, međunarodnih ocjena događaja i publikacija, svako dalje razmatranje u svrhu prihvatanja tih iskaza postaje nemoguće, jer na zadanu temu nije izveden jasan odgovor. Da se razumijemo, ravnanja radi, Fikret Abdić je raspra osoba, u sudbonosnim trenucima za opstanak domovine i Bošnjaka u njoj, njegov politički habitus uzrok je međumuslimanskog rata u Krajini. Presudom Županijskoj suda u Karlovcu osuđen je na 15 godina zatvora zbog proglašenja APZB, te osnivanje logora na području Zapadne Bosne u vrijeme trajanja suludog rata. Za bodljavinu dva ovna potrebno je samo njihovo prisustvo u jednom stadu, za rat je potrebna volja i interes, dvije suprotstavljene ideologije i pogleda na svijet u kojima nema mjesta za argumente i ideje, satiru i raspravu, a koji priznaje samo jednu istinu i svoje istomišljenike. Međumuslimanski bratorat na krajiškom prostoru izazvao je golemo zlo u kojem je komšija ubijao komšiju (poginulo je oko 2.000 bošnjačkih cvjetova na obje strane). Vinovnici zla kao i oni koji to nisu a učestvovali su u zlostavljanju, ubistvu, pljački imovine i raseljenju snose odgovornost za to činjenje. Valjalo je u seriji postaviti sva moguća pitanja i osvijetliti sve strahove u obje zaraćene armade. To se zove sloboda istraživanja, gospođo Pehlić. Pred kameru je autorica, za razgovor i raspoređivanje dokaza dovela vojskovođe, lokalne političare, pseudointelektualce, logoraše…, ali ne i argumente sučelja a contrario (dokaz iz suprotnih pretpostavki), zaobišla je i sveudilj ratne dokumentacije tog vremena, a da je bilo volje i interesa mogla je izvesti na scenu i rodonačelnika Autonomije. Valjalo je različita polja dovesti u situaciju da blehnu u pitanje poput „Je li se moglo izvući APZB iz moralne erozije, a ako se moglo, ko je priječio, čemu i zašto“? Novinarka Pehlić ustrajno huška, kao da ratni plijen nije podijeljen i ubjeđuje gledateljstvo da je tvorac autonomije u Velikoj Kladuši Fiktret Abdić promplasaj čistog zla, bljesak fašističkog sječiva. Da nije bilo, na nezgodnom mjestu u krivo vrijeme „heroja“ Ajšinog televizijskog uradka koji se uvalio u politiku kao biznismen i rušio ratom zahvaćenu BiH ne bi braća po vjeri trijebili jedni druge do spaljene zemlje, ne bi se dogodila pljačka „Agrokomerca“ i imovine izbjeglih Kladuščana, izbjegao bi se egzodus (1994. – 40.000 i 1995. – 30.000 ljudi), te raseljenje 15.000 u prekomorske zemlje, uglavnom u USA!? Na koncu se serijal pretvorio u šaradu obmanjivanja, politikanstvo koje radi ostvarenja svojih neobjektivnih ciljeva mudruje sa predrasudama. Cijela ideologija na kojoj počiva ova demagoška šarada je zamisao kako je postojala mogućnost bezkonfliktnog sraza, kako bi se lahko dogovorili da nisu postojali razlozi izdaje i zdravorazumni skup nisu rovarili i zakrčivali. Iako nismo sretno društvo i ne živimo u zadovoljnoj poziciji valjalo bi otvoriti pitanja za budućnost, posebno ona vezana za korijene i ozračje nastanka APZB (uzroci, karakter i posljedice), ulogu Fikreta Abdića, Alije Izetbegovića, reisa Mustafe Cerića, muftije Hasana ef. Makića i dugih lokalnih političara tog vremena u stvaranju ove paradržave i utvrditi odgovornost za počinjene zločine kojih je odista bilo na obje strane. Da bi se ova pitanja mogla uspješno otvoriti i izazvati određeno osvještenje kao poruka našim koljenovićima to bi moralo biti učinjeno tako da se izbjegne stranački obračun, historijska mržnja i sociološki primitivizam. Zamrznuti razgovori o razbacanim udovima serhatlijskog bošnjačkog narodnog tijela ukazuje na opasnost da se sjećanje prenose s koljena na koljeno i ostavi u amanet budućim pokoljenjima. Političke posljedice prihvata takvih ideja bilo bi neznanje ko je krivac, a ko žrtva i uvođenje roga na zapadu Bosne u zonu nemogućeg rješenja. Danas je pravi trenutak za prijelaz na dugi rok vrijednosti koji se poklapa s nužnošću. Šta je historijska istina o međubošnjačkom ratu? Istina ma kakva bila neće promijeniti pejsaž zaborava, ali će odrediti trend i put pomirbe serhatlijske politike. Autor: prof. Hasan ZULIĆ

 .