Piše: Akademik prof. dr. H. Muratović
Poštovani čitaoci, autor ovoga teksta napisao je na stotine kolumni na različite teme iz domena ekonomskih, političkih i kulturnih događaja, u čijem fokusu su bili različiti ljudi, ali nikada do sada nisam počinjao tekst o nekom čovjeku riječima: BRAVO! Ovaj put to činim sa velikim zadovoljstvom zbog opravdanih razloga. Zadovoljstvo mi je jer je u fokusu teksta čestit, hrabar i obrazovan čovjek, koji je do srži odan svojoj državi, Bosni i Hercegovini. Jednom rječju, u pitanju je čovjek kojeg treba država BiH i koji može biti mjerilo vrijednosti svim predsjednicima političkih stranaka u BiH. One, trećerazredne političare provincijskog tipa, koji su na čelu Države, namjerno prećutkujem.
Drug Mijatović ispravno je shvatio da u BiH mora biti uspostavljen odnos naroda prema prostoru i prostora prema narodu na način da mi shvatimo da je dijalog, razumijevanje i poštovanje među narodima i ljudima uopšte, nešto što nema alternativu za čestitog čovjeka. Isto vrijedi i za naš odnos prema i sa susjedima i komšijama, ali uz uslov da mi nikada ne smijemo biti inferiorni u znanju, poslovnošću i državotvornošću. Uostalom, na to nas obavezuje 247 vijećnika ZAVNOBIH-a iz Mrkonjić Grada, od kojih je velika većina dala živote za državu BiH. I danas, kada nam lekcije dijele kojekakve evropske „demokrate“, mi moramo biti odvažni i reći im da smo mi Bosanci imali Deklaraciju o ljudskim pravima, staru 78 godina, koja je po svom sadržaju kvalitetnija od ove, današnje, njihove. Istina, problem sa njihovom Deklaracijom o ljudskim pravima nije u njenoj kvaliteti, već u primjeni njenih postulata kojih se (ne)pridržavaju kada je država BiH u pitanju. Jer, pregovarati o demokratiji i ljudskim pravima u BiH sa onim koji su na vlasti i koji ih svakodnevno krše, a koji su pri tome okorjeli korupcionaši, kojima ništa nije sveto osim stolice i novca poklopljenog od bosanske sirotinje, ne ide zajedno sa ljudskim pravima. Ovdje ne vrijedi ona: blagostanje svakom, a ne samo nekima. Jer, etnonacionalisti na vlasti jednostavno ne mogu shvatiti da je naše najveće bogatstvo ljudski kapital, ali u Zemlji, a ne otjeran po bijelom svijetu.
Drug Mijatović ispravno je shvatio da mora biti predvodnik čestitih ljudi baš na prostoru u kome se država BiH najviše blati od onih koji fantastično, ali nemoralno, žive upravo na račun te Države. Organizujući obilježavanje Dana državnosti BiH baš u Banja Luci sa svojim partijskim drugovima iz SDP-a BiH, Mijatović je pokazao i dokazao:
prvo, da je hrabar i častan čovjek, dobar organizator, a još bolji motivator,
drugo, da je ponosni sljednik vijećnika ZAVNOBIH-a i da se današnji rukovodioci u BiH trebaju identifikovati sa vrijednostima ZAVNOBIH-a,
treće, da u vrijeme sirovog neoliberalizma nešto značimo na ovim prostorima samo ako smo jedinstveni i ako težimo ka istim ciljevima,
četvrto, da je naše najveće bogatstvo ljudski kapital, kojeg ne smijemo više rasipati,
peto, da etnonacionalizam koriste tzv. lideri da bi i dalje narodu pljuvali u lice,
šesto, da timski, sa Svetozarem, Lejlom i Tomislavom u Banja Luci i šire, ne može izgubiti nijednu važnu utakmicu,
sedmo da sve daje za državu BiH, a Državu nizašta!
Na kraju, još jednom: bravo Vojine! Hvala ti što sam ovaj tekst napisao u dahu, bez puno razmišljanja, jer kada čovjeka vodi istina i ljubav prema Zemlji u kojoj si ponikao, onda misli slijede srce. Kada si ti u pitanju, onda navedenim atributima moram dodati i čestitost!
E, upravo u Banja Luci, drug Mijatović i drugovi iz SDP-a BiH, pokazali su da BiH mora imati rukovodioce (lidere) koji su u stanju da motiviraju stanovništvo na očuvanje najvažnijeg resursa-države BiH, da bi ih nakon toga podstaknuli na kreativno, stvaralačko i inovativno djelovanje građana na ostvarivanje svoga dostojanstvenog položaja. Iako vođenje ima različite forme i različite sisteme (linijski, funkcionalni, kombinovani), te različite stilove vođenja (autokratski, demokratski, stil individualne slobode. (*)