OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Prema onom što sam saznao iz informacija koje je autor knjige Afera ’87 slao na različite adrese tokom pripreme i obrade građe za knjigu može se pouzdano pretpostaviti da je najmanje stotinjak osoba bilo pismeno obaviješteno da se knjiga priprema. Također mi je bila poznata autorova namjera da se posebnim pismom obrati na oko 50-tak adresa. Zašto je u knjizi samo 20-tak pisama upućenih na razne adrese nije mi poznato (vidi str. 305-322). Raznovrsnost osoba i pitanja na koja je autor molio odgovore su svakako interesantni, pa ću pokušati kratkim izborom skrenuti pažnju na neka od pitanja. Slijedit ću redoslijed u knjizi. Prvo pismo je upućeno dr. I. Dizdareviću u Pećigrad u kojem se autor obraća… „sa molbom da iz svog bogatog repertoara sjećanja na ovaj događaj izaberete nešto što je po vašem mišljenju bilo važno i značajno za doprinos boljoj spoznaji i rasvjetljavanju nekog detalja i-ili kao snažna poruka za budućnost”. Iz pisma S. Kajtezoviću, vođi Koordinacionog odbora, se vidi da je isti upoznat sa „projektom” u pripremi. Autor je … „molio da se napiše ono što se smatra osobito važnim u vezi Koordinacionog odbora, njegovih članova, uspjeha i rezultata…”.          Bivšem predsjedniku Skupštine Velike Kladuša, E. Murgiću, između ostalog, piše: „Preuzeli ste dužnost predsjednika Skupštine u vučije vrijeme kada je trebalo postići „sporazum o nesporazumima” sa svima”. Jednom od vodećih inžinjera u A/C, M. Gašparinu pismo završava: „Nadam se da ćete se odazvati ovom pismu i time potvrditi svoju privrženost mjestu, ljudima, preduzeću u kojem ste proveli dobar dio svoje mladosti…”. Prof. M. Latića autor je molio: „U prvoj polovini septembra 1987. u Cazinu je održana sjednica Općinskih komiteta Cazina i Velike Kladuše. Možda ne bi bilo loše da se malo detaljnije osvrnete na zaključke tog zasjedanja.“ A. Ćatić je bio jedan od osnivača Koordinacionog odbora za spas A/C… Koliko znam radi se o veoma aktivnom i utjecajnom članu bivšeg Koordinacionog odbora. Njega je autor pozvao da sudjeluje u „projektu” po svom izboru! Veoma opširno pismo upućeno je dr. M. Škrgiću, šefu public relations u A/C tokom Afere ’87. ili kako ga autor oslovljava: „glavni medijski strateg”. Na jednom mjestu piše: „Novinari napisaše da prvog ponedjeljka 37. hefte 1987. u Velikoj Kladuši nikog ne bijaše s kim bi mogli malo prozboriti o onom što je sarajevsko „Oslobođenje” priopćilo u petak, 14. augusta 1987. Čitam i ne vjerujem! Nije moguće da se takva junačina kakav je M. Škrgić iz herojskog Pećigrada i njegovi ahbabi posakrivali pred ovim škrabalima”. Na drugom listu pisma piše: „Ove papire koje prilažem tretiraj po svojoj volji. Ako bi ih malo uz kahvu bolje protabirio onda bi mogao naslutiti da će knjiga o Aferi ’87 biti napisana kao svojevrsna „mreža” dodira-pogleda-odnosa sa pozvanim i nepozvanim autoritetima….”. U knjizi su još priložena pisma: F. Abdiću, O. Feliću, A. Derviševiću, H. Džaferagiću, A. Topčagiću, I. Topiću, G. Staniću, A. Miljkoviću, H. Mujiću, A. Lukeniću, te profesorima historije cazinske i kladuške gimnazije.

Odgovori šutnjom

Na upućena pisma odgovori nisu stigli. Autor piše: „Odgovoreno je šutnjom, što je njihovo pravo i treba ga poštovati”. Smatram veoma dostojanstvenim što se autor nije bavio bilo kakvim špekuliranjima oko mogućih razloga apstinencije! Po svom nahođenju izvršio sam izbor samo dijelova naznaka u kojima je autor očekivao da bi se odgovori mogli eventualno odnositi. Izbor sam načinio iz tekstova koji se odnose na osobe na kraju prethodnog poglavlja. Tako na str. 302. možemo pročitati: „Utemeljitelju-kreatoru A/C i nepopravljivom optimisti napisao sam pismo po nagovoru saradnika na „projektu”. Bio sam više nego siguran da se radi o čistoj formi… Njegovu poruku prenešenu preko E. Ćatića s proljeća 2006. sam dvosmisleno primio i dešifrovao”. Na istoj stranici piše: „Očekivao sam da će Alaga odgovoriti na pismo, a spektar očekivanja kretao se od toga da se manem ćorava posla, da malo više baci svjetla na odnose Pozderaca i Abdića poslije Afere ’87, da naglasi šta u knjizi ne bi trebalo nikako izostaviti…. pa do toga da se ponudi kao organizator-moderator naučnog skupa o događaju, ličnostima….”. Lobiranja kod H. Džaferagića nisu bila uspješna. Očekivano je da će kao predsjednik Sindikata A/C u tom vaktu objasniti kako je prof. O. Pirija „primljen” u A/C kao predsjednik Privremenog poslovodnog odbora 1988.

Najviše alternativnih ponuda upućeno je prof. I. Topiću. „Prava je šteta da je tako istaknuti intelektualac sa poznatim javnim djelovanjem propustio priliku da snažne poruke prenese budućim generacijama u amanet. Najmanje sam očekivao da poslanik s više mandata napiše nešto o potencijalnim razlozima zbog kojih Bihaćka regija još nema nešto od svoje periodike u kojoj bi oni koji osjećaju potrebu ponešto publikovali, a što bi trebalo biti za duže pamćenje…”. Od prof. dr. G. Stanića je očekivan kratak odgovor u kojem bi pisalo da ima spreman materijal za naučni simpozij o Aferi ’87, da bi to koštalo toliko i toliko eura i da se traži donator! Profesorima Bihaćkog univerziteta (dr. H. Mujić i dr. F. Dervišević) pisano je zbog više razloga među kojima su da su navedena gospoda bila jedno vrijeme profesionalno angažovana u A/C. Iz knjige sam saznao da je prof. H. Mujić bio jedno vrijeme član Privremenog poslovodnog odbora A/C 1988., u isto vrijeme kad i autor knjige. Od njih se očekivalo da se ponude kao izvjestitelji naučnog skupa o događaju kojeg bi financirao autor knjige. Kako se iz knjige može dokučiti autor je bio spreman da financira istraživački projekt kojeg su trebali izvesti profesori historije cazinske i kladuške gimnazije sa učenicima završnih razreda. „Cilj kojeg Projektni tim nastoji ostvariti vašim angažmanom jeste pokušaj saznanja kakvu predodžbu o navedenom događaju imaju pripadnici generacije koja je rođena neposredno poslije 1987. na osnovu svojih saznanja kao i načina kako su do tog saznanja došli”. Tekst završava interesantnom porukom: Working for Bosnia and You – Radimo za Bosnu i sebe! Nisam ovaj tekst napisao samo da pojačam interes potencijalnih čitalaca knjige Afera ’87 već i zbog činjenice što je po prvi put, bar u moje znanje, ponuđeno financiranje jednog istraživačkog projekta čiji rezultati bi svakako bili za duže pamćenje! (Nastavlja se…)