U već pomenutoj knjizi Afera ’87. autor je jedno poglavlje posvetio biografiji Afere ’87. Koliko se biografija jednog događaja ili zbivanja općenito može „poistovjetiti” sa biografijama živih bića je druga stvar. Prva stavka navedenog poglavlja „hronologija” navodi 60-ak identifikovanih događaja u vremenu 1980/90. koji „podupiru” autorove konstatacije i zaključke na kraju knjige. Zasnovanost autorovog izbora ću ostaviti čitaocima, a u ovom broju feljtona daću osvrt onako kako sam ga preživljavao u banjalučkom garnizonu noseći oficirsku uniformu i pažljivo je slagao po pravilima službe svaku noć prije odlaska na spavanje. Naravno da sam to kasnije dopunjavao novim saznanjima! Osjećam potrebu napomenuti da vojni stručnjaci za ustavno pravo nisu bili oduševljeni sa ključnim odredbama Ustava iz 1974. iz više razloga koje nema potrebe elaborirati. Kad smo ostali bez neprikosnovenog komandanta zabrinutost vojnih starješina je bivala sve veća. Sve češća pristizanja KOS-ovih informacija o općim pogoršanjima ukupnih prilika u zemlji, a posebno sve očitijeg djelovanja separatističko-nacionalističkih krugova na „rastakanju” Države su podsticajno djelovali da se najeminentniji stručnjaci KOS-a pozabave sa budućnosti opstanka Države koja je svakim danom bila sve nemoćnija u provedbi zakona. Rezultat njihovog „bavljenja sa budućnosti” bivše Juge kasnije smo doznali u strogo čuvanom planu pod nazivom „RAM”. Ubrzano pogoršavanje općih prilika kao što su nezaposlenost, pad životnog standarda najvećeg broja stanovnika s jedne strane, sporost-nesposobnost društvene elite (čitaj: visokih funkcionera Partije i Države) da blagovremeno provede efikasna rješenja s druge strane, pogodovalo je stvaranju širokog fronta na Istoku i Zapadu (čitaj: Beogradu i Zagrebu-Ljubljani) usmjerenih na „konfederaciju” (čitaj: promjenu Ustava iz 1974.). Kako je legalna promjena Ustava dugotrajna i komplikovana procedura sa prilično neizvjesnim ishodom, odnosno strepnjom da će osigurati nadmoćnost i privilegije vodećim nacijama, podsticala je stvaranja akademsko-političkih lobija sa svojim ekstremistima. Nekako po ovom ili sličnom receptu proizveden je KOS-ov  „igrač”, zvani Šešelj. On je po scenariju svojih mentora zakuhao u Sarajevu i onda se zbog „sigurnosno-bezbjedonosnih“ i političkih razloga „preselio” u Beograd. Čime, kako, zašto se bavio je odavno poznato: napad na Pozderce (podmetanje plagijata, podrška „fundamentalistima”), strah po Bosnu od jačanja muslimanskih „fundamentalista”… Hroničari su zabilježili kako ni jedna izgovorena Šešeljeva riječ o ataku na Bosnu tokom 1983/85. nije ostala neobjavljena u javnim medijima Beograda, pa i Sarajeva. Čak ni revnosni Stambolić sa svojim malobrojnim sljedbenicima nije mogao dohakati Šešeljovoj javnoj hajci, a kako je Petar okončao saznali smo nedavno iz sudske hronike.

Treba zaštititi Pozderce

Bila je ovo KOS-ova zamka koja je neutralisala one obavještajce koji su bili naklonjeni braći Pozdercima i za koje se sumnjalo da će otkriti prave namjere. Naime, iz beogradskog KOS-a je povjerljivim kanalima došao haber u Sarajevo kako bi zajedničkim akcijama trebalo „neutralisati” Šešelja da ne harangira protiv Pozderaca i zatražena je suradnja (čitaj: povjerljiviji podaci o Pozdercima… i njihovim sljedbenicima). Odaziv nije izostao, mamac je prihvaćen, a rezultat je: urota! Kasnije ćemo pročitati kako je Hamdija prisluškivan i tokom obilazaka pogona „Agrokomerca“, a u obavještajnu mrežu upecalo se i nekoliko Krajišnika između kojih i „vjernih” Hamdinih prijatelja. U svojoj knjizi na str. 56. pod tačkom 5. Hirkić piše: -Tokom 1984. glavni ideolog, akademik Ćosić, boravi u Kanadi. U to vrijeme njegov izdavač je pripremio reprint izdanje knjige „Stvarno i moguće”. Susreo se sa brojnim svojim čitaocima i prisustvovao sastanku Srpske akademije u Torontu, kojom prilikom će kazati: „Konačno dolazi vrijeme da se ostvari vjekovna težnja srpskog naroda da živi u jednoj državi i da sam bira svoje organe. Stasavaju političari koji će imati hrabrosti…”. Znamo da je tokom 1985. proizveden „Memorandum”, a već naredne godine Abdiću će biti serviran prijedlog o upadu u platni sistem zemlje. Dodik navodi u svojoj knjizi kako je emitovanje mjenica još prije januarskog požara uzelo maha što je Abdića opredijelilo da prihvati Aleševićev izum o lažnim telex nalozima. Također opisuje kako je Abdić u martu 1987. bio kod Zgonjanina da dogovori obustavu istražnih radnji. Ovu Abdićevu posjetu Ramo će okarakterisati: -Njegov odlazak u Republički sekreterijat za unutarnje poslove polovinom marta 1987. je najniža tačka do koje se Abdić strmoglavio u dotadašnjoj karijeri. Ovako nešto sebi ne bi priuštio malo tko,( str.227). Do danas, bar javno, ostalo je nerazjašnjeno da li je Abdićeva posjeta Zgonjaninu bila u dogovoru sa Pozdercima? Znamo da je Duško glatko odbio sve što je Abdić tražio, a dešifrovana poruka je glasila: pripremi četkicu i kaladont! Urota je postojala

Zavjera protiv Pozderaca još nije dovoljno i argumetovano sasvim dokazana, jer autori žele vidjeti crno na bijelom gdje bi pisalo: Braću Pozderac i njihove sljedbenike treba što prije pomesti, a onda pristupiti po poznatim scenarijima (čitaj: insceniranjem nesretnih slučajeva, ala saobraćajke, u kojim će glave pogubiti…). Naravno, da je ovo iluzorno tražiti i očekivati kako će isplivati na vidjelo. U razjašnjavanju urote treba koristiti druge provjerene metode! Svoje uvjerenje o postojanju zavjere temeljim na svojim analizama i zaključivanjima čija elaboracija prevazilazi jedan novinarski prilog, a i sam Hamdija je na zvaničnim mjestima navodio postojanje urote. Možda je već netko istražio odgovor na ovu dilemu? U dosada publikovanim knjigama i feljtonima mogli smo pročitati kako je Afera ’87. počela, po Dodiku već 1984. odnosno kad banke nisu mogle iskupiti dospjele mjenice, po Alibegiću je počelo januarskim požarom 1987., po Abdiću je počelo onda kada on nije usaglasio svoje planove (1982.) u Privrednoj komori. Navedeni primjeri svoje tvrdnje o počecima zasnivaju na izolovanom-pojedinačnom posmatranju događaja. Koliko se na ovakav način može validno rastumačiti događaj je drugi blok pitanja. Nedavno publikovana knjiga upućuje zainteresovane na presjek zbivanja 1980/90. i u tom vremenu identifikuje pojedinačne događaje koji se objektivno mogu dovesti u vezu sa početkom Afere ’87. koja je objelodanjena augusta iste godine iz ne sasvim slučajnih razloga. Naivno je vjerovanje kako je iznos emitovanih mjenica razlog kompletne hajke. Po mjenicama Afera je trebala biti znatno ranije, a to je i Abdić ponavljao tokom sudskog procesa u Bihaću 1987/89. (Nastavlja se…)